Groblja u knjigama: dobre priče između grobova

Neki od njih su klasična spooky Halloween literatura, neki su to malo manje, ali nećemo sad cjepidlačiti - ako imaju groblje, meni su dovoljno dobri!

Za početak jedan naslov koji baš priziva duh Noći vještica, a to je Gaimanova Knjiga o groblju, roman za djecu i mlade inspiriran Kiplingovom Knjigom o džungli. Glavni junak je dječak koji ne zna koje mu je pravo ime, pa se odaziva na ime Nitko, ili skraćeno Nit (u originalu Nobody, ili skraćeno Bod). 

On je kao jednogodišnje dijete uspio pobjeći tajanstvenom Majstoru koji je ubio cijelu njegovu obitelj i zaštitu pronaći na najneobičnijem mjestu - lokalnom groblju. Lokalno stanovništvo, štobigareć duhovi pokojnika, odluče ga prigrliti i pružiti mu zaštitu, uz skrbnika Silasa koji nije ni živ ni mrtav, ali je barem materijalan pa mu može donositi hranu. Kao svom stanovniku, groblje Nitu pruža i neke posebne ustupke - on vidi u mraku, može prolaziti kroz spomenike, zatvorena vrata kripti i ostale slične barijere koje su običnim smrtnicima neprobojne, a njegovi novi skrbnici i zaštitnici ga uče raznim vještinama, kao na primjer kako biti nevidljiv ili kako opsjedati ljudske snove.

Odlazak s groblja za njega nije preporučljiv jer mračni ubojica ga još uvijek traži, ali Nitko je ipak samo dječak i nije baš uvijek poslušan. Simpatična i topla knjiga o avanturama dječaka koji se našao u svijetu kojem ne pripada, moderni Mowgli čija je džungla groblje, a životinje duhovi, vampiri i vukodlaci. Groblje na kojem Nit odrasta je staro viktorijansko groblje koje je istovremeno i park prirode, što odmah asocira na londonsko Highgate groblje, a i sam Gaiman navodi da mu je poslužilo kao jedna od inspiracija.

Dobar dio romana Njezin strašni sklad odvija se upravo na groblju Highgate i oko njega, pa je tako autorica Audrey Niffenegger u svrhu istraživanja za pisanje romana radila kao vodičkinja (vodičica?) turističkih tura po groblju. Robert, Jedan od glavnih likova, živi u kući odmah pored groblja, piše knjigu o njemu i njegovim “stanovnicima” i volontira vodeći turističke ture. 

Njegova pokojna životna partnerica Elspeth ostavila je stan u kojem je živjela u istoj kući pored groblja dvadesetogodišnjim blizankama Juliji i Valentini, kćerima svoje sestre blizanke Edie koja se davno preselila u Ameriku i s kojom je prekinula svaki kontakt nakon drame s preotimanjem zaručnika. Dakle, imamo viktorijansko groblje u Londonu i dva para blizanki, a možda neće biti preveliki spojler ako kažem da imamo i duhove, pa je to jedan pravi moderni gotički roman idealan za ovo pred-Halloween doba.

Cijela je priča možda maaaalo nategnuta i postupci likova su prilično neshvatljivi, ali ne dajte da vas to odvrati od čitanja, meni se priča zapravo svidjela, a kao bonus imate i slatku malu čupavu, razigranu bijelu macu koju su blizanke nazvale Mačkica Smrti.

Ako ste mislili da smo sad završili s grobljem Highgate varate se jer je autorica Tracy Chevalier također odlučila radnju jednog svog romana smjestiti baš tamo. Radi se o povijesnom romanu Anđeli padaju čija radnja počinje pogrebom kraljice Viktorije i završava pogrebom kralja Edwarda VII. 

Dvije obitelji, Colemanovi i Waterhausovi, povezuju susjedne grobnice na groblju Highgate, a spletom okolnosti nekoliko godina kasnije postaju i pravi susjedi. Iako su obje obitelji pripadnici visokog društva dijele ih velike svjetonazorske razlike, no to ne priječi njihove kćeri Maude i Laviniju da postanu najbolje prijateljice. Dvije se djevojčice često igraju na groblju na kojem se druže s grobarevim sinom, a stvari se kompliciraju kad Maudina majka Kitty započne ljubavnu vezu s upraviteljem groblja. Kroz životne priče i odnose dviju obitelji koje su u velikoj mjeri povezane s grobljem Highgate pratimo i povijesne događaje u Londonu tog doba, prvenstveno pojavu sufražetkinja čija gorljiva članica postaje i Kitty. 

Moram napomenuti da ako ste u potrazi za knjigom o anđelima ovo nije knjiga za vas, jer anđeli iz naslova se ne odnose na celestijalna bića već na kamene anđele koji krase grobnice a jedan od njih u jednom trenutku padne i razbije se. Eto, tako da znate. Vrijedi li ovu knjigu pročitati? Iskreno rečeno, uzela sam je u ruke isključivo zbog grobljanske tematike i nisam baš previše očekivala od nje (zapravo sam imala osjećaj da ću pročitati nekoliko stranica i zaključiti da nemam baš nekog interesa za nastavak), ali moram reći da sam sve u svemu bila ugodno iznenađena. Ako volite povijesne romane, groblja i sufražetkinje, dajte joj šansu. 

Jesmo li sad napokon završili s grobljem Highgate, pitali ste se? U romanu Retrum španjolskog autora Francesca Mirallesa groblja su vrlo važan motiv, a jedno od njih je i groblje Highgate. Glavni lik je Christian, šesnaestogodišnjak kojem je u prometnoj nesreći poginuo brat blizanac, nakon čega se on povukao u sebe, prestao se družiti s vršnjacima i okrenuo se onome čemu se mnogi tinejdžeri vole okrenuti kad im je teško u životu - gotičarskoj glazbi i literaturi. 

Nemojte me krivo shvatiti, ja jako volim oboje, ali u ovoj knjizi mi je sve to bilo malo “over the top” (dopuštam da je to djelomično možda zato možda jer sam tako jako davno bila tinejdžerica, ali rekla bih da ipak nije samo u tome problem). Dakle, Christian najviše voli ići na lokalno groblje i tamo čitati lorda Byrona i Edgara Allana Poea, a gle čuda, tamo zalazi neka mračna ekipa troje čudaka koji se oblače u crno, farbaju lica u bijelo i pokušavaju komunicirati s duhovima. A što drugo. Naravno da Christian uskoro postaje dio ekipe Blijedih, kako se kreativno nazivaju, pa skupa vise na groblju, posjećuju neki sumnjivi gotičarski noćni klub i slušaju Sisters of Mercy. I naravno da je jedna od ekipe Alexia, prekrasna gotičarska djeva, opasna i tajanstvena, u koju se Christian instantno smrtno zaljubi. 

Kad dođe ljeto, kreću vlakom po Europi obilaziti slavna groblja, a vrhunac putovanja im je, iznenadit ćete se sad, groblje Highgate. U neočekivanom zapletu tamo Alexiu netko prikolje (?!) pa Christian, naravno, mora otkriti počinitelja i osvetiti smrt svoje drage. Daljnji zaplet postaje sve blesaviji i blesaviji, Christianove misli i postupci sve više iritantni, a ovu bih knjigu preporučila možda (i to samo možda!) samo četrnaestogodišnjacima koji žele preko noći postati mračni i tajanstveni čudaci, a ne znaju otkud početi. 

Posebno jer ćete u ovom romanu naći i kompilaciju pjesama s kojima možete početi svoju transformaciju. Izbor pjesama čak nije ni loš, to je zapravo jedina iskupljujuća kvaliteta ove knjige - možete poslušati malo dobre glazbe. Dakle, korak prvi za buduće gotičare: sjednite na groblje, čitajte Retrum i kako čitate tako preslušavajte pjesme koje se spominju. Rezultati mogu varirati.

Kad su u priči Halloween i groblja, nikako ne možemo preskočiti Kingovo Groblje kućnih ljubimaca, a osim toga znate i sami da je meni jako teško napisati bilo što o bilo čemu, a ne spomenuti gospodina Kinga. Dakle, odmah na početku moram primjetiti kako bi hrvatski prijevod zapravo trebao glasiti Groblje kučnih ljubimaca, s obzirom da i je i originalni naslov gramatički neispravan (Pet Sematary) i odnosi se na natpis iznad groblja koji su tamo postavila djeca. 

S druge strane, razumijem izdavače koji su vjerojatno bili svjesni toga da bi ih svi redom krenuli prozivati zbog nepismenosti, pa ti onda objašnjavaj. Što je sigurno je sigurno. Dakle, što reći o ovoj knjizi? Sam King je na pitanje koji svoj roman smatra najstrašnijim spomenuo baš ovaj, a njegovi su razlozi možda malo subjektivni - kao mladi pisac sa svojom je obitelji živio u sličnoj kući ispred koje je prolazila cesta kojom su tutnjali teretni kamioni od kojih mu je jedan zamalo pregazio malenog sina. Ideja za roman je nastala kada je pokušao zamisliti svijet u kojem nije u zadnji čas uspio uhvatiti sinovu jaknu i povući ga od ceste, a groblje kućnih ljubimaca koje se nalazilo u blizini inspiriralo ga je za produbljenje te noćne more u nešto još puno jezivije, baš u njegovom stilu. 

Što još reći? Ovaj Halloween pročitajte Groblje kuć(č)nih ljubimaca ili bar pogledajte jedan od filmova, ili ako ništa drugo bar slušajte Ramonese.

Cijeli grad priča autorice Fannie Flagg zapravo je kronika jednog fikcionalnog američkog grada u Missouriju. Elmwood Springs utemeljio je 1889. godine švedski useljenik Lordor Nordstrom, a u samom početku je na obližnjem brdašcu odredio prostor za buduće groblje “Spokojna livada”. Pratimo Lordorov život i život njegovih potomaka kroz razne zgode, nezgode i zanimljive anegdote, a 1911. Lordor postaje i prvi stanovnik groblja koje je sam utemeljio.

Kad kažem stanovnik, mislim ozbiljno - on tamo otvara oči i shvaća da je sada duh vezan za svoje groblje što u početku može biti malo dosadno ako si jedini, ali kako s vremenom pristižu novi stanovnici tako donose i vijesti o svemu što se u međuvremenu dogodilo. Kroz razgovore sve većeg broja duhova pratimo događaje koji su mijenjali grad, Ameriku i svijet kroz cijelo 20. stoljeće, od sitnih privatnih i obiteljskih drama do onih globalnih.

Iako je u strogom smislu riječi ovo definitivno priča o duhovima, nije onakva priča kakvu biste očekivali - ti duhovi nikoga ne plaše i nisu nimalo osvetnički nastrojeni, oni se druže, razgovaraju i čude promjenama u svijetu koje sami nisu uspjeli doživjeli, a zvuče im posve nevjerojatno. Ako se želite pripremiti za Halloween uz priču o duhovima, a ne želite da vas nakon toga bude strah ugasiti svjetlo ili, nedajbože, proći pored groblja, možda je baš ovo knjiga za vas!  

 
Svježa voda za cvijeće autorice Valerie Perrin je prava književna senzacija prošle godine, otkako se pojavila na našim policama svi primjerci knjige su neprestano posuđeni i na rezervacijama. Kad su u pitanju “književne senzacije” često se pokaže da uspjeh često ne prati kvalitetu pa sam i ovaj naslov dugo izbjegavala pročitati, a i naslov i naslovnica su mi nekako bacali na neki polu-ljubić što za mene osobno nije literatura kojoj stremim. 

No, na preporuku nekoliko osoba čiji čitateljski sud cijenim ipak sam se upustila u čitanje koje se pokazalo kao zaista ugodno iznenađenje.  Svježa voda za cvijeće je divna knjiga i preporučit ću je uvijek i svima! Zbog nje sam zapravo i odlučila pisati o ovoj temi, samo da je imam razloga spomenuti i nahvaliti, iako nije baš da joj je potrebna dodatna reklama. Glavna junakinja Violette nije imala lak život, a posljednjih dvadeset godina radi kao čuvarica groblja. To radno mjesto podrazumijeva i život u kućici na tom istom groblju, no njoj to ne predstavlja problem. Ona je u tom svom malom svijetu pronašla svoj mir,  živi povučeno okružena mrtvima, prijatelji su joj mrtvozornik, svećenik i grobari, a svoju ljubav i pažnju posvećuje uređivanju grobova o kojima se nitko ne brine, sađenju cvijeća i drveća, brizi o brojnim mačkama i vođenju bilješki o svakom sprovodu koji se odvije na njenom groblju.  

Čini se da više ništa ne može pomutiti njenu rutinu i život bez velikih iznenađenja, sve dok joj se pred vratima ne pojavi Julien s neobičnim zahtjevom o pokapanju urne svoje majke. Razvojem njihovog prijateljstva polako otkrivamo sve više o Violettinoj prošlosti koja je još bolnija nego što smo mogli pretpostaviti. Ovo nije klasično Halloween štivo (nema niti jednog jedinog duha niti općenito elemenata horora) ali je vrijedna čitanja u bilo koje doba godine, dana i noći! 

Praško groblje Umberta Eca je jedna od onih knjiga koje su mi već desetljećima na nekom proširenom popisu knjiga koje jednom želim pročitati, a ova mi je tema poslužila kao izvrsna motivacija da je preselim na sam vrh tog popisa. Nema baš previše veze s grobljima per se, ali iskoristit ću naslov da je ipak spomenem. 

Glavni lik ovog romana i njegov narator Simonini je zapravo jedina osoba koja se u romanu spominje, a koja je fiktivan lik. Sve druge osobe koje se spominju su stvarne povijesne ličnosti koje su živjele u 19. stoljeću. Sve što se u ovom romanu događa se zaista dogodilo, iako možda ne baš točno tako kako je Eco to zapisao. Simonini je jedan od najnesimpatičnijih književnih likova ikad, on je vješt krivotvoritelj, antisemit i beskrupulozni ubojica koji ne preže ni pred čim da bi ostvario svoje ciljeve. Kroz njegovu naraciju i dopisivanje s tajanstvenim opatom pratimo kako oblikuje tijek svjetske povijesti svojim krivotvorinama i spletkama. Kakve veze s tim ima Praško groblje, pitate se? 

Praško groblje je Simoniniju izgledalo kao idealno mjesto za imaginarne tajne sastanke židovskih vođa na kojima planiraju svjetsku dominaciju i podjarmljivanje kršćana, a čije je zapisnike izmišljao, krivotvorio i plasirao. Impresivna je količina istraživanja koju je Eco proveo da bi napisao ovaj fascinantan roman uz koji sam skoro jednako vremena koliko čitajući ga provela guglajući događaje i osobe koje se u njemu spominju. I nepogrešivo, sve je tamo, crno na bijelo, samo bez Simoninija da sve poveže i stavi mašnu na vrh. Definitivna preporuka uz upozorenje - nije ležerno štivo koje može čitati s pola mozga, zahtijeva malo veći angažman i koncentraciju, ali ako ste ih spremni uložiti čeka vas uzbudljivo putovanje.

Za kraj ću spomenuti i jedan skoro pa klasik domaće književnosti - Tribusonovo Potonulo groblje, koje mi je isto već dugo na nekom proširenom popisu knjiga koje želim pročitati. Pripovjedač Ivan Hum je zadnjih osam godina proveo u zatvoru (i uporno nam izbjegava reći zašto, osim da je stvarno sramotno) i sada, ne znajući ni sam što učiniti sam sa sobom, nakon 36 godina vraća se u neimenovani rodni gradić u kojem nije bio od svoje pete godine kad mu je umrla majka, a on bio odveden u dom. 

Ni sam točno ne zna zašto se vratio, možda da pronađe grob svoje majke, možda da sazna nešto o svojoj obitelji, a možda samo da pobjegne od svog prijašnjeg života. Grad u kojem se našao je turoban, besperspektivan i rijeka kraj koje se nalazi ga često poplavljuje, pa je tako i groblje na kojem je navodno pokopana njegova majka djelomično potopljeno (sad znamo i otkud naslov). Da ovaj roman moram opisati u samo nekoliko riječi, rekla bih da se radi o iznimno atmosferičnom kratkom gotičkom romanu u socijalističkom ruhu. 

Radnja je spora, atmosfera turobna, glavni lik progonjen unutarnjim demonima, ljudi koje susreće uglavnom bizarni, a neki od njih se bave pokušajima oživljavanja mrtvih, lokacije na kojima se odvija radnja tipične za gotički roman - groblje i napuštena psihijatrijska bolnica. Ne može gotičkije od toga, rekla bih, pa je time i odličan izbor za pre-halloween čitanje.

To bi bilo to od mene za ovaj put, mislim da sam vam dala sasvim dovoljno prigodne literature i nadam se da će svatko pronaći nešto za sebe. Čitamo se drugi put uz neku drugu, manje spooky temu.