Izmišljeni bendovi u knjigama #2: sjajan bis sa papira

Draga moja vjerna publiko, evo mene napokon s nastavkom priče o fiktivnim bendovima (prvi dio je ovdje). Počet ću s naslovom koji su mi spomenuli svi oni koji su pročitali prvi dio i rekli da je super, ALI zašto nisi spomenula Pjesmu sudnjeg dana?!?  Odgovor je bio, zato da mi nešto ostane i za drugi put.

Moram priznati da se nikad nisam upustila u čitanje Igre prijestolja, ali Martinov roman Pjesma sudnjeg dana pročitala sam nekoliko puta jer nekako dotiče teme koje su mi zanimljive i fascinantne. U središtu priče je bend Nazgul koji je krajem 60-ih bio na vrhuncu slave, a na valu njihove glazbe jahao je studentski pokret sa svojim prosvjedima protiv rata u Vijetnamu. 

Cijela priča oko benda je inspirirana Tolkienovim knjigama koje su u to doba bile iznimno popularne među pripadnicima kontrakulture, od imena benda, slika na omotima albuma, do tekstova pjesama. Karijera im je naprasno prekinuta kad je na koncertu u West Mesi 1971. godine njihovom vokalu, karizmatičnom Patricku Hobbsu zvanom Hobbit, nepoznati počinitelj raznio glavu nasred pozornice, ali i prije tog tragičnog događaja bili su pred raspadom zbog narušenih odnosa unutar benda.  Deset godina kasnije brutalno je ubijen njihov bivši agent, pa Sandy Blair, propali novinar i osrednji pisac dobiva ponudu da napiše reportažu koja će povezati to misteriozno ubojstvo s retrospektivom o Nazgulu. Sandy je bivši hipi koji još uvijek često razmišlja o starim danima i gubitku iluzija da će mladi promijeniti svijet. 

Sada više nije toliko mlad ni toliko idealističan, ali putujući Amerikom i intervjuirajući bivše Nazgulovce posjećuje i svoje stare hipi prijatelje, a svi su oni izgubljeni, svaki na svoj način i njegovo razočaranje životom postaje sve dublje. Što dublje istražuje, to priča postaje čudnija i mračnija, a kreće i priča o ponovnom okupljanju Nazgula s novim pjevačem. Sve je jako tajanstveno i obavijeno aurom mističnosti pa Sandy upada u zečju rupu u kojoj više nije siguran što je san a što java, a iza svega stoji tajanstveni bogataš koji okupljanjem Nazgula želi obnoviti revoluciju i izazvati Sudnji dan nakon kojeg će zavladati sve one vrijednosti koje su ležale u srži hipi pokreta. No, prije iskupljenja, prolit će se more krvi. 

Nazguli su vjerojatno najbolji bend koji nikad niste i nećete čuti, što se na trenutke čini nevjerojatno jer u romanu možete naći sve - albume, tekstove pjesama, pa čak i omote albuma pa djeluju toliko stvarno da poželite odmah na internetu potražiti cijelu njihovu diskografiju i provesti besanu noć u psihodeličnoj omaglici.  Oni su u svojim najboljim danima bili veći od života, potom je Hobbitova smrt uzrokovala pad ostalih članova koji su pali u zaborav, a povratak na scenu potpomognut magijom vratila im je staru snagu i karizmu, ispod koje ipak i dalje izvire očaj.

Jedan od glavnih likova romana Sloboda Jonathana Franzena jest Richard Katz, idejni začetnik i frontman benda The Traumatics. Oni su glasni, distonični underground pank bend kojeg uz Katza čine još pjevačica Molly i basist Herrera. Richard je zgodan, karizmatičan i prilično raskalašen lik koji izvrsno pliva svirajući u  mračnim rupeštinama u kojima Traumaticsi sviraju pred šačicom obožavatelja. Katz nakon raspada Traumaticsa i smrti pjevačice i njegove povremene ljubavnice Molly osniva alternativni country bend Walnut Surprise čiji se prvi album zove Nameless  Lake, po jezeru kraj kojeg je ostvario tajnu ljubavnu vezu sa ženom svog najboljeg prijatelja. 

U emotivnom kaosu u kojem ga je to iskustvo ostavilo napisao je glazbu i tekstove za novi album koji se nenadano popeo na same vrhove top ljestvica, bio nominiran za Grammy, a Richarda pretvorio u zvijezdu. Sa slavom nastaju i problemi jer Richard ne voli slavu  i nema živaca za obožavatelje. Srećom (ili nesrećom), što je on otrovniji u svojim izjavama i postupcima, to su obožavatelji oduševljeniji njime.  Ono što je posebno zanimljivo kod benda The Traumatics je to što su se iz svijeta fikcije pretočili u stvarnost! Naime, kad je Oprah najavila da će Sloboda biti predstavljena u njenom čitateljskom klubu, na internetu se pojavio album Insanely Happy čiji je izvođač Katzov post-punk bend The Traumatics. Glazbu potpisuju Franzen i Katz, a širom svijeta su se počeli pojavljivati zapisi i blogovi o bendu, a ono što je svima zajedničko je da nitko ne zna tko je Katz. 

Nakon nekoliko mjeseci je izašao i drugi album Reactionary Splendor, a uskoro i album Nameless Lake Walnut Surprisea. I dalje nitko nije znao tko je Richard Katz, kao ni ostali članovi benda, pa je najava svjetske turneje bila još veće iznenađenje. I onda…antiklimaks. Ništa. Najava turneje je posljednje što je itko čuo o Katzu i njegovom bendu, a do turneje, naravno, nikad nije došlo. Dok netko nekad ne napravi dokumentarac o tajanstvenom Richardu Katzu (nešto na tragu Searching for Sugarman) trenutno je jedini trag postojanja Richarda Katza Facebook stranica The Traumaticsa, sa zadnjim postom iz 2017. godine.

Hi-fi Nicka Hornbyja knjiga koju sam pročitala nekoliko puta u jer je mi je uvijek bila zabavna, ležerna i simpatična. Očito starim, jer na zadnje čitanje mi je glavni lik počeo strahovito ići na živce zbog svoje nezrelosti, egoističnosti i i uskogrudnosti. I da, znam da je poanta priče da je on upravo takav da bi se do kraja priče mogao početi mijenjati i sazrijevati, no ipak mi je išao na živce jer je i to sazrijevanje presporo i premalo. Možda je to jedna od onih knjiga koje morate pročitati u određenom životnom periodu i onda nikada više, jer da sam preskočila ovo čitanje ostala bi mi u punom ljepšem sjećanju.   

Istoimeni film iz 2000. godine  je isto tako jedan od onih filmova koje uvijek mogu pogledati, iako mi je i on na zadnje gledanje bio malo manje dobar nego što sam ga zapamtila.  2020. godine snimljena je i istoimena serija, a zanimljivost je da u filmu glumi Lisa Bonet, dok su se u seriji odlučili da glavni lik bude žena, a tumači je Lisina kći Zoe Kravitz. Iako se radnja romana odvija u Londonu, i film i serija su smješteni u Ameriku (film u Chicago, a serija u New York) i meni je osobno draži film, ali opet, možda je i to generacijsko pitanje. 

Glavni lik i pripovjedač Rob vlasnik je trgovine rabljenih ploča i život mu je na prilično niskim granama - ostavila ga je dugogodišnja djevojka, dućan mu je na rubu propasti i kronično je švorc. Dva najbliža prijatelja su mu istovremeno i zaposlenici i s njima ima turbulentan odnos u kojem si često nevjerojatno idu na živce, ali su nekako osuđeni jedni na druge. Sva trojica su užasni glazbeni snobovi koji su u stanju izbaciti kupca iz dućana ako traži ploču za koju oni smatraju da ne valja. Barry želi biti u bendu, ali ne svira niti jedan instrument i vrlo je izbirljiv oko toga kakvu glazbu bi trebali svirati pa oglas koji je zalijepio na vrata dućana već dugo stoji, izlizan i tužan, bez odaziva. 

No, i čuda se ponekad događaju pa jednog dana ulazi neki tip koji ima bend i zove Barryja da im se pridruži na probi, a uskoro organiziraju i prvu svirku. Bend se zove Barrytown, ali ne zato jer je Barry egomanijak (Barry jest egomanijak, ali ovaj put to nije razlog) već se bend i prije njegovog dolaska tako zvao, a jedan od razloga zašto su ga uopće pozvali u bend jest upravo to što se zove Barry. Na prvoj svirci ipak objavljuju kako su promijenili ime u Sonic Death Monkey, a na drugoj da sad više nisu Sonic Death Monkey jer razmišljaju da promijene ime u Futuristics, ali kako se još nisu definitivno odlučili, za sad su Backbeat. I tu knjiga završava pa nikad nećemo saznati kako su se na kraju nazvali.  Ja glasam za Sonic Death Monkeys. 

Autorica Jennifer Egan je za svoj roman Vrijeme je opak igrač 2011. godine osvojila Pulitzerovu nagradu, a ja sam jako sretna što se u njemu pojavljuje neki bend pa je mogu ovdje spomenuti. Roman je osmišljen kao svojevrstan omnibus, sastoji od više nelinearnih segmenata koje povezuju likovi Bennija i Sashe. Bennie je uspješan glazbeni producent, a Sasha je njegova pomoćnica. 

Svi narativni segmenti u kojima se oni ne pojavljuju kao likovi su ne neki način, izravno ili neizravno, povezani s njima. Bennie je krajem 70-ih i početkom 80-ih svirao u pank bendu Flaming Dildos. Baš kao i Barryjev bend iz Hi-fija, i ovaj je često mijenjao imena (Crab, Croks, Crimps, Crunch, Flaming Spiders, Black Widows su samo neka od njih). Svaki put kad se Bennie i njegov prijatelj i kolega iz benda Scotty dogovore o promjeni imena, Scotty napravi novu šablonu s imenom i sprejem preštrca kovčeg od gitare. Ostali članovi benda su bubnjar Joel (kojeg na probe vozi tata i čeka ga ispred garaže u autu, vjerojatno zato jer je Joel upao na Harvard pa ne želi riskirati da ga pankerija iskvari), a pridružene članice benda su i tri djevojke (Rhea, Jocelyn i Alice) koje ne nastupaju s njima ali sudjeluju na svim probama. 

Eksperimentiraju sa svim mogućim instrumentima, a tekstovi su im uglavnom gomila psovki. Svi skupa žarko žele postati pravi pankeri ali osjećaju da još nisu dostigli tu razinu, da zasad još samo glume pankere, unatoč irokezama i poderanim trapericama i bendu. Ali imaju valjda vremena, svi su još srednjoškolci. Svi su međusobno nesretno zaljubljeni jedni u druge, sve dok se taj nesretni lanac jednom ne prekine kad se Jocelyn počne viđati sa četrdestogodišnjim producentom Louom, pa Scotty koji je zaljubljen u nju prohoda s Alice koja je zaljubljena u njega, a Bennie koji je zaljubljen u Alice prestane razgovarati s njim i eto iznebuha raspada Flaming Dildosa. Desetljećima kasnije Scotty će započeti solo karijeru u svijetu budućnosti koji se drastično promijenio i u kojem glazba više nije onakva kakva je nekad bila. 

Skrivena mana (u originalu Inherent Vice)  autora Thomasa Pynchona koji nije poznat po lakom, linearnom i prohodnom štivu,  slovi kao njegov najpristupačniji roman, a ja sam ga čitala u originalu zbog, po meni, jezivo lošeg hrvatskog prijevoda koji je u meni izazivao neprimjerene ispade bijesa. Tko prevodi imena bendova i pjesama, tko?!? Pa tako naš glavni lik Doc u autu sluša pjesmu “Ljudi su čudni” benda Vrata. U bajkerskom okupljalištu koje se zove Čunjoglavi Đuro (Knucklehead Jack) svira “Pobjegulja” (Runnaway). Da, stvarno. I “Ljubav se ne trži” (Can’t buy me love). Horor. Možda griješim dušu i za taj prevoditeljski postupak postoji neki legitiman razlog, ali koliko god razbijala glavu, ja ga se nisam uspjela domisliti. Ipak, nisam si mogla pomoći, nakon pročitanog poglavlja u originalu,  prolistala bih malo hrvatski prijevod, iz znatiželje.  

Ono što je bilo korisno, moram priznati, su fusnote, jer Pynchon jako voli reference i igre riječima, i mnoge od njih bi mi preletjele preko glave da nije njih. No, razlog zbog kojeg spominjem ovu knjigu jest, naravno, bend. Oni se zovu Daske, ako čitate prijevod ali, budimo normalni, zovu se Boards jer su surferski bend pa to ima smisla. Već su nebrojeno puta promijenili postavu pa nitko više ne zna tko je svirao u originalnoj postavi, iako ih se može prepoznati po tetoviranim sandalama na stopalima kojima su pokušali zavarati osoblje zalogajnice koja je imala politiku neposluživanja bosih gostiju. Napokon su se probili i postali poznati, a time i bogati pa sad žive hipi san u velikoj vili punoj droge, alkohola, hrane i mladih dugokosih djevojaka u minicama. Ima tu i još jedan bend iz Engleske koji je došao u pokušaj osvajanja Amerike, a odsjeli su u vili skupa s Boardsima, gdje svi skupa groovaju kako i priliči zeitgeistu. Oni se zovu Spotted Dick, u prijevodu Poderane gaće. Evo, ne znam. 

Ako nemate živaca čitati Pynchona ni u originalu ni u prijevodu, uvijek možete pogledati film iz 2014. godine s Joaquinom Phoenixom u ulozi Doca, koji je u velikom dijelu vrlo vjeran svom književnom predlošku. Neki dijelovi radnje i likovi su ipak potpuno izbačeni, ali to je razumljivo jer da nisu flim bi vjerojatno trajao 5 sati. Presuda? Iskreno, nisam posve sigurna kome bih preporučila ni knjigu ni film, jer mi je potpuno jasno da će mnogima oboje biti dosadno/nerazumljivo/kaotično. 

Ono što mogu reći je da sam zapravo prilično uživala i u jednom i u drugom, nekako mi je oboje sjelo na više razina i jako mi je drago da sam se napokon upustila u tu avanturu. Odlična atmosfera koja me naizmjenično podsjećala na Velikog Lebowskog, Strah i prijezir u Las Vegasu i Bilo jednom u Hollywoodu, zanimljivi likovi, mnogo humora i bizarluka, brojne reference na glazbu i film, sve me to kupilo, unatoč tome što sam se povremeno gubila u radnji i neke rečenice/stranice morala čitati po nekoliko puta da bih bar donekle shvatila što se, kvragu, događa.

Soul Music Terryja Pratchetta je dio njegovog kultnog serijala Discworld koji se, kao što možda znate, sastoji od čak 41 knjige od kojih je na hrvatski jezik preveden samo dio. Srećom, nije esencijalno knjige čitati redom, a unutar serijala postoje i neslužbeni mini-serijali koji su povezani određenim likovima. Tako postoji i kvadrilogija čiji je glavni lik Smrt, a čiji prvi dio, Mort, je jedini preveden na hrvatski i to prilično loše, moram reći. 

Gospodin Smrt je iz nekog, meni nejasnog razloga, postao Gospođa smrt i tu je za mene bio kraj čitanja hrvatskog prijevoda. Zato sam sve četiri knjige odslušala kao audioknjige koje sjajno čita britanski glumac Nigel Planer i toplo ih preporučujem, stvarno sam uživala u njima. Soul Music je treći dio ovog mini-serijala, a na našim ga policama možete naći na engleskom jeziku. Seks, droga i rokenrol u Discworldu, iako zapravo uopće nema seksa, a ni droge. Ali, glazba s kamenjem u sebi se pojavljuje iz neke nepoznate domene i izaziva revoluciju u Svijetu Diska. Sve počinje gitarom iz zalagaonice nepoznata porijekla koja sama stvara glazbu i posve preuzima Impa (umjetničkog imena Buddy), svog nesretnog svirača koji s patuljkom Glodom i trolom Liasom (koji je odlučio promijeniti ime u Cliff) osniva bend koji se prikladno zove Band with rocks in. 

Uskoro čarobnjaci počinju nositi kožnjake i zakovice, farbati zidove svojih soba u crno, lupati vratima i žaliti se kako ih nitko ne razumije i svi se gibaju u novom ritmu glazbe s kamenjem. U svemu tome je, naravno,  svoju ulogu našao i gospodin Smrt koji nikada neće biti gospođa Smrt, te njegova unuka Susan koja je prisilno morala preuzeti njegove dužnosti dok je on lutao svijetom u potrazi za zaboravom. Urnebesno smiješan pogled na glazbenu scenu, bendove i glazbenu industriju na Discworld način.

Za kraj ću spomenuti i YA ljubić Idol autorice Kristen Callahan koji mi je slučajno dospio u ruke i ne bi mi nikad palo ni na kraj pameti čitati ga da u središtu radnje nije bend. Nije to moja literatura, ali odlučila sam se upustiti u ovaj eksperiment, pa kud puklo da puklo. Dakle, cura (Liberty) upozna dečka (Killiana) i na početku si, naravno, idu na živce, jer to tako mora biti. Silom prilika su susjedi u malom seocetu na udaljenom otoku pa htjeli oni to ili ne, nekako su osuđeni jedno na drugo. Naravno da uskoro među njima počnu frcati iskre, a stvari se kompliciraju kad Liberty skopča da je Killian ONAJ Killian, pjevač i gitarist Kill Johna, najvećeg rock benda na svijetu čije sve albume ima na vinilu i obožava ih, ali nekako nije znala kako on izgleda. 

Ne zvuči baš uvjerljivo, ali radnja to zahtijeva, pa eto. Killian je pobjegao na udaljeni otok da se odmakne od svijeta i zaliječi rane nakon što se Jax, njegov najbolji prijatelj i kolege iz benda pokušao ubiti. Članovi benda su se nakon toga raspršili svatko na svoju stranu, bez daljnje želje za stvaranjem glazbe i nastupanjem, bar dok nekako ne zaliječe svoje rane. Ipak, taj odmak ne može trajati vječno jer na jesen ih čeka svjetska turneja. 

Tu radnja lagano postaje jedna od verzija Zvijezda je rođena, jer NARAVNO da Liberty fantastično svira gitaru i pjeva, ali NARAVNO da je povučena i užasno se boji javnih nastupa. I NARAVNO da je ona u Killianu ponovno probudila strast za glazbom, i NARAVNO da će je Killian pozvati da s Kill Johnom svira na svjetskoj turneji pred stotinama tisuća ljudi. Jer to ima smisla. Dečki iz benda su time, kako se može i očekivati, naprosto oduševljeni. I sad s romantičnog ljeta na osami uz more prelazimo na svjetla pozornice, horde obožavateljica, trzavice u bendu, naporne novinare i zlobne napise u tabloidima. Hoće li njihova ljubav to preživjeti??? Jesu li jači od svih nedaća??  Ima li nade za njih?!?! Naravno da ima, to je ljubić. 

Ne znam točno kako ocijeniti ovaj roman, s obzirom da nisam ciljana publika, ali mogu reći da sam ušla u čitanje otvorenog srca i zaključila da zapravo i nije bilo toliko grozno koliko sam očekivala da će biti.