Stručan i nadasve ozbiljan osvrt u tri dijela na seriju „Amerikanci“

1. UVOD: U KOJEM VALJA PRIVUĆI PAŽNJU ČITATELJA

Strašno volim uvode. Dobar uvod zlata vrijedi i zapravo je pola posla. Njime želite poručiti čitatelju da vaš tekst vrijedi pročitati. „Pssst! Prijatelju! Da, ti, imam ti nešto za reći, slušaj pozorno.“ Ako imate interesantan uvod, ostatak teksta može biti srednja žalost jer će ljudi ionako zapamtiti samo uvod. Obično volim pisati uvode i pritom se uvijek dobro zabavljam, ali eto, u ovom slučaju već tjednima imam u glavi temu, a uvod me zaobilazi. Neće me. Možda sam mu se zamjerila nečime, ne znam. Znam samo da želim da opet budemo prijatelji, ali ne mogu se takve stvari forsirati.

Nakon neuspješnog zazivanja muza za pružanje nadahnuća („Srdžbu mi, boginjo, pjevaj uvodnu…“), odlučila sam potražiti pomoć i to naravno na sveznajućoj platformi koja nudi rješenja i za najzamršenije probleme – Instagramu. Objasnila sam svoju nepriliku svekolikom pučanstvu i zamolila ih da mi osmisle dobru i snažnu prvu rečenicu.

Evo što sam dobila:

„Ovo nije obična uvodna rečenica.“ (Bome nije.)

„I tako je pisac krenuo pisati i zapeo prije negoli je krenuo.“ (Nikad veća istina izrečena nije.)

„Upala grla nije uvijek svrhovita, ali uostalom nije ni ljudski život.“ (Pronicljivo. Vrlo pronicljivo.)

„Čovjek u crnom bježao je kroz pustinju, a revolveraš ga je slijedio.“ (Fantastično, ali prilično sam sigurna da je ovo netko već napisao i osjećam potrebu naglasiti da ove riječi nisu moje kako bih se zaštitila od sudske tužbe zbog povrede autorskih prava.)

Ništa od ovoga nema nikakve veze s temom, ali nema veze. Uvod je tu. Idemo hrabro dalje.

2. SREDIŠNJI DIO: U KOJEM VALJA DETALJNO RAZRADITI TEMU I PRITOM PO MOGUĆNOSTI ZADRŽATI PAŽNJU ČITATELJA

Nije zapravo toliko teško napisati dobar uvod koji će pobuditi interes čitatelja koliko je teško nastaviti u tom tonu i pobrinuti se da im misli ne pobjegnu negdje drugdje. Ne vrijedi to samo za nešto što je namijenjeno čitanju, već i za ono što se naposljetku pretvara u vizualni medij. Jeste li znali da je u SAD-u 2017. godine emitirano 487 televizijskih serija nastalih prema scenariju? Četiristo osamdeset sedam! Nitko ne stigne sve to pogledati (čak ni ja).

Stoga većina tih serija zbog nedovoljne gledanosti propadne prije nego što dobije priliku zahuktati se. Nekolicina njih uspije zadobiti stabilnu bazu fanova koja ih održava na životu nekoliko godina. A neke se od njih pak pretvaraju u čudovišne hitove koje zdušno prate i iščekuju milijarde ljudi diljem svijeta. Cilj je, naravno, jedna od zadnje dvije kategorije, po mogućnosti treća.

Zašto točno jedna serija završi u trećoj skupini, a druga, jednako kvalitetna (ako ne i više) završi u drugoj, to je jedan od životnih misterija na koje nudim sljedeće odgovore:

a) Život je nepošten.

b) Ljudi jednostavno ne znaju uvijek prepoznati što je dobro.

c) 42.

Lijepo je da svi gledamo „Igru prijestolja“ i „Sluškinjinu priču“, ali televizija nudi još toliko toga što ne dobiva pažnju koju zaslužuje. Naravno da ima tu serija koje i ne zaslužuju pažnju i koje su se samo nekim čudom održale na televiziji, no ima i neotkrivenih bisera koji samo čekaju da ih se pronađe. Jedan je takav serija „Amerikanci“. Dramska serija koja je tijekom čitavog prikazivanja neprestano dobivala hvalospjeve kritike, no kod gledatelja nekako ipak uspijevala ostati u sjeni drugih mnogo popularnijih serija.

Zanimanje špijun

Radnja se odvija za vrijeme Hladnog rata, točnije osamdesetih godina prošlog stoljeća u Washingtonu, gdje pratimo bračni par s dvoje djece. Naizgled je sve idilično i uobičajeno: kuća u predgrađu, dvoje djece, posao. No Philip i Elizabeth Jennings ustvari su Miša i Nadežda, ruski špijuni koji se izdaju za Amerikance, pomno infiltrirani u srce Amerike. Svoje američke identitete preuzeli su od stvarnih preminulih građana koji su bili otprilike njihove dobi. Njihov je engleski besprijekoran, a materinski ruski zapravo nisu progovorili (čak ni kada su sami u prostoriji) otkad su ilegalno stupili na američko tlo kako ih netko ne bi slučajno načuo i posumnjao u to tko su.

Iako sve ovo zvuči kao zaplet prosječnog filma o Jamesu Bondu, ne dajte se zavarati. „Amerikanci“ zapravo grade vrlo suptilnu dramsku priču o međuljudskim, obiteljskim i bračnim odnosima.

Obučeni su, sposobni, odlučni i opasni, bezuvjetno spremni dati život za svoju domovinu. Njihova djeca ne znaju pravi identitet i zanimanje svojih roditelja. Oni uspješno održavaju svoju krinku pretvarajući se da su putnički agenti danju, a noću obavljaju različite zadatke koje im šalje Uprava S, odjel KGB-a odgovoran za prikupljanje, proučavanje i širenje ilegalno dobivenih obavještajnih podataka. Jednog dana dobivaju novog susjeda Stana Beemana, agenta FBI-a i člana Protuobavještajnog odjela čija je zadaća upravo borba protiv stranih agenata na američkom tlu.

Iako sve ovo zvuči kao zaplet prosječnog filma o Jamesu Bondu, ne dajte se zavarati. „Amerikanci“ zapravo grade vrlo suptilnu dramsku priču o međuljudskim, obiteljskim i bračnim odnosima, propitkivanju političkih i životnih ideala i uvjerenja te povijesnim događajima jednog minulog vremena. Likovi su najbolji dio serije, baš onako kako volimo. Philip i Elizabeth bili su potpuni stranci kada su ušli u dogovoreni brak. Upoznali su se nekoliko dana prije odlaska u SAD, a od njih se očekivalo da žive kao pravi bračni par i da imaju djecu kako nitko ne bi posumnjao u to što zapravo rade.

Njihov posao zahtijeva da se zbližavaju s različitim ljudima koji im mogu pružiti vrijedne informacije, a ponekad to znači da će s njima godinama graditi odnose, lagati im i iskorištavati ih, spavati s njima, pa čak i vjenčati se kako bi dobili ono što im treba. Naravno da to ostavlja traga i na njihovoj psihi jer su prikazani kao ljudi, a ne kao tipični ruski zlikovci.

Zločesti Rusi i dobri Amerikanci

Općenito u seriji nema nikakve polarizacije likova na dobre i loše, pogotovo ne prema njihovoj nacionalnosti. Za razliku od akcijskih filmova osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, u kojima su Rusi uvijek bili stereotipni negativci koji su željeli ugroziti dobre američke ljude i njihove (jedine ispravne) vrijednosti, u ovom su slučaju gledatelji u Americi nerijetko čak i navijali za glavne ruske likove unatoč činjenici da su zapravo radili protiv njihove domovine.

Kako se serija približava svome kraju, postaje sve jasnije da su se njezini protagonisti promijenili. Godine provedene u laži, intrigama, spletkama i ubojstvima uzimaju svoj danak.

Iako su Jenningsi oboje vjerni svojim idealima, oni posve različito reagiraju na život u Americi. Elizabeth je čvrsta, odlučna i nepokolebljivo oštra u kritiziranju svega što je američko i njihovog načina života te joj se gotovo gadi činjenica da su njezina djeca zapravo istinski Amerikanci. Za svoju državu učinila bi sve i bez postavljanja suvišnih pitanja slijepo slijedi sve naredbe koje dolaze s vrha ne propitkujući njihovu ispravnost.

S druge strane, Philip se puno bolje prilagodio američkom mentalitetu i običajima, uočava da je kvaliteta života običnog čovjeka u SAD-u ipak znatno bolja od one u SSSR-u te je puno spremniji uočiti i priznati nedostatke vlastite države u odnosu na onu neprijateljsku u kojoj se trenutačno nalazi. Često ga muče unutarnja previranja, proganja ga sve što je u životu morao učiniti da bi obavio svoj posao te se nerijetko pita čemu sve to i je li njegova domovina zaista zaslužila njegovu bezuvjetnu odanost. Naravno, supruga mu takve stavove zamjera i to često dovodi do sukoba između njih.

Međutim, nakon svega što su prošli zajedno u tih dvadesetak godina, među njima se ipak javlja duboka privrženost i ljubav te se na kraju ispostavlja da je u moru laži, opasnih misija, ludih perika, pseudonima te doslovnih i figurativnih maski njihov brak jedina stvar koja je stvarna. Kako se serija približava svome kraju, postaje sve jasnije da su se njezini protagonisti promijenili. Godine provedene u laži, intrigama, spletkama i ubojstvima uzimaju svoj danak, pa čak i Elizabeth počinje sumnjati u ispravnost i smisao svojih postupaka.

No nisu samo Elizabeth i Philip važni u ovoj priči. Štoviše, njezin su najveći adut upravo njezini sporedni likovi. Nina Krilova, koju je najprije regrutirao Stan Beeman da špijunira Ruse za FBI, a potom kada su je oni otkrili, postaje dvostruki agent koji Rusima otkriva informacije o Amerikancima, te Martha Hanson, tajnica šefa Protuobavještajne jedinice koju je Philip Jennings (pod pseudonimom Clark Westerfeld) nagnao da postavi mikrofon u njihov ured i na taj način nevoljko izda svoju domovinu, postale su ljubimice gledatelja koji su strepili nad njihovim sudbinama iz epizode u epizodu.

Jedan od najvažnijih odnosa u seriji zapravo je onaj između FBI-evca Stana Beemana i Philipa Jenningsa. Serija nije za stvaranje napetosti iskorištavala činjenicu da dva protivnika žive u susjedstvu jedan do drugog onoliko koliko je mogla. Štoviše, Beeman svih šest sezona živi u potpunom neznanju o pravom identitetu svojih susjeda. Umjesto toga scenaristi su ih odlučili sprijateljiti, što se pokazalo kao pun pogodak. Dvije obitelji postale su istinski bliske, posebice Stan i Philip, zbog čega je njihov zadnji susret u finalu posljednje sezone bio izrazito nabijen emocijama i definitivno najbolji dio vrlo napete završnice.

Veliko finale

Teško je govoriti o posljednjoj epizodi bez otkrivanja detalja, no važno je napomenuti da je riječ o jednom od najbolje napisanih, odglumljenih i snimljenih finala u povijesti televizije. Malo je tko ostao ravnodušan na veliku kulminaciju koja se spremala šest sezona, a tome svjedoči i ocjena zadnje epizode na IMDB-u koja šest mjeseci nakon prikazivanja i dalje iznosi vrtoglavih 9.8/10. Mnoge uspješne serije pate od sindroma nezadovoljavajućeg finala jer njihovi tvorci nisu bili dorasli zadatku da dobru priču privedu kraju, no ovdje to nije bio slučaj.

Serija je tijekom svih sezona uvijek bila vrlo precizna u povijesnim činjenicama i kulturnim referencama onog vremena. To naravno obuhvaća i odličan soundtrack koji nas je često podsjetio na neke pomalo zaboravljene hitove.

Iako nam nisu servirali sve odgovore na pladnju i sudbine su mnogih dragih likova ostale visjeti u zraku, ipak smo dobili dovoljno informacija koje nam omogućuju da izvedemo vlastite zaključke. Iako se već od prve epizode očekivalo da će na kraju identiteti bračnog para biti otkriveni, ono što ne očekujemo jest kakve će to emocionalne posljedice ostaviti njima, njihovoj djeci, ali i na gledateljima. Scena u kojoj se dvoje glavnih junaka po prvi puta nakon nekoliko desetljeća jedno drugome obraćaju na ruskom jeziku nevjerojatno je dirljiva, a pjesma „With or Without You“ grupe U2 više neće podsjećati samo na Rossa i Rachel, već i na naše omiljene televizijske ruske špijuna.

Serija je tijekom svih sezona uvijek bila vrlo precizna u povijesnim činjenicama i kulturnim referencama onog vremena. To naravno obuhvaća i odličan soundtrack koji nas je često podsjetio na neke pomalo zaboravljene hitove iz osamdesetih, ali i specifičnu modu i frizure koje su se tada furale. Često smo mogli uočiti da je onakve slične kožne čizme i karirani kaput koji je jedan od ženskih likova nosio u nekoj od epizoda nosila i naša majka na onoj fotografiji od pred trideset i pet godina. A i ovaj njihov kauč iz dnevne sobe opasno podsjeća na onaj naš koji smo bacili pred petnaestak godina.

Tvorcima serija bila je vrlo važna autentičnost, tako da se puno pažnje pridavalo dijalozima koji su se odvijali na ruskom jeziku. Iako tajni agenti nisu smjeli govoriti ruski tijekom svog boravka u SAD-u, u seriji se javlja velik broj ruskih likova koji su ondje legalno i stoga ne bi bilo realistično da se jedni drugima obraćaju na engleskom. Rezultat je činjenica da se na kraju gotovo 50 % svake epizode odvijalo samo na ruskom jeziku, što je bio pravi izazov za razmažene američke gledatelje koji nisu navikli da uz gledanje serija još moraju i čitati titlove.

Nama ostalim smrtnicima to nije bio nikakav problem. Dapače, zahvaljujući tome serija još više dobila na uvjerljivosti.

A Emmy odlazi… ne Amerikancima

Ono čime se serija „Amerikanci“ najviše može pohvaliti nakon šest godina prikazivanja jesu brojne nominacije za prestižnu televizijsku nagradu Emmy i to ponajviše za glumačka ostvarenja. Glavni glumci Matthew Rhys i Keri Russell (široj javnosti poznata kao Felicity iz istoimene serije) tri su godine za redom nominirani za najboljeg glavnog glumca i glumicu u dramskoj kategoriji, a ove je godine Rhys za svoju izvedbu Philipa Jenningsa uspio i odnijeti nagradu kući. Margo Martindale je za svoju ulogu KGB-ove agentice zaradila četiri nominacije u kategoriji najboljeg gostovanja u dramskoj seriji, a 2016. godine tu je nagradu i osvojila.

„Amerikanci“ nisu bili tipična serija koja svoju radnju gradi isključivo na napetosti i događajima, već na likovima i njihovim postupcima koji su bili okidači priče.

Osim toga, „Amerikanci“ su tijekom prikazivanja dobili dvije nominacije za najbolju dramsku seriju (2016. i 2018. godine), a mnogi će se složiti da su to četiri nominacije manje od onoga što su zaslužili. Iako su se fanovi (uključujući moju malenkost) potajno nadali da bi ove godine za svoju posljednju sezonu mogli i osvojiti nagradu u toj najvažnijoj kategoriji te otići u povijest na krilima slave i ponosa, to se nažalost ipak nije dogodilo jer im je nagradu preotela nepobjediva „Igra prijestolja“.

„Amerikanci“ nisu bili tipična serija koja svoju radnju gradi isključivo na napetosti i događajima, već na likovima i njihovim postupcima koji su bili okidači priče. Možda je razlog zašto serija nije rušila rekorde gledanosti upravo takav koncept koji zahtijeva koncentraciju, strpljenje i angažman gledatelja, a danas prosječni gledatelj ima raspon pažnje zlatne ribice i ne može pratiti radnju ako svakih pet minuta nešto ne eksplodira. Bilo je tu mnogo napetih špijunskih trenutaka, ali možda ne u onoj mjeri u kojoj se očekivalo. Oni gledatelji koji su ustrajali, na kraju su višestruko nagrađeni pravom televizijskom poslasticom.

„Amerikanci“ su nedvojbeno iz sezonu u sezonu postajali sve bolji i povukli su se na vrhuncu, a to je primjer kojim bi se možda trebale voditi i neke druge serije koje su svoju priču trebale završiti pred pet godina dok su još bile dobre, no iz nekog se neobjašnjivog razloga i dalje prikazuju unatoč činjenici da im je radnja smiješna, a likovi blijede isprike za ono što su nekad bili (*khm*Živi mrtvaci*khm*).

3. ZAKLJUČAK: DVIJE-TRI REČENICE KOJIMA SE ZAOKRUŽUJE CIJELI TEKST

Jedina stvar koju je teže napisati od dobrog uvoda je dobar zaključak. U nastavku slijedi nekoliko klasičnih rješenja:

„'Amerikanci' su divna serija koju vrijedi pogledati, pogotovo sada kada su sve epizode dostupne za jedan kvalitetan bindž.“ (Slabo i dosadno. Tko god je ovo napisao može slobodno više nikada ne pisati.)

„Čiča miča, gotova je priča.“ (Koncizno i jasno, ne ostavlja mjesta za sumnju da je došao kraj.)

„I onda je svizac zamotao čokoladu u omot.“ (Pomalo sarkastično, dovodi se u pitanje sve što je dosad izrečeno.)

„I živjeli su sretno do kraja života.“ (Idealistično i neuvjerljivo.)

„I jedrimo tako, kao brodovi protiv struje koja nas neprestano zanosi natrag, u prošlost.“ (To je to. Savršeno. Živio Gatsby.)