The Umbrella Academy – kišobran za dosadu u kišnim jesenjim danima

Ej, koji ti je najdraži superjunak? Jesi li tim Marvel ili tim DC? Možda je odgovor „Oboje“, a možda je odgovor „Nijedno, mani me se više s tim filmovima o superjunacima koji iskaču iz paštete u zadnje vrijeme“. Ne postoji točan odgovor na ovo pitanje. Ako ti se nešto ne sviđa, jednostavno to preskočiš. Ne gledaš i ne razmišljaš više o tome jer imaš pametnijeg posla u životu. Međutim, ono što mnogi ne razumiju jest sljedeće: samo zato što se tebi nešto ne sviđa, ne znači automatski da je to smeće. Čak i ako je tvoje ime primjerice Martin Scorsese i jedan si od najpoznatijih filmskih redatelja na svijetu, nemaš pravo obezvrjeđivati trud i naporan rad svojih filmskih kolega tvrdeći da to „nije prava filmska umjetnost“.

U redu, sad kad smo se složili da je objektivnost u umjetnosti izmišljen konstrukt, vratimo se superjunacima.

Oduvijek sam tvrdila da ne postoji objektivnost kad su u pitanju knjige, filmovi, serije, glazba i umjetnost općenito, odnosno ne postoji osoba koja bi mogla točno reći što to čini neko djelo kvalitetnim, a da se svi ostali slože. Naš doživljaj može biti jedino i isključivo subjektivan. Bez obzira na to jesmo li obični konzumenti navedenih sadržaja ili stručni kritičari, parametri kvalitete koje stvorimo svojoj glavi nikad se neće u potpunosti podudarati s onima u tuđoj glavi. Tko određuje čije su ideje o kvaliteti umjetničkog djela ispravne? Osobe koje svake godine biraju koji film će osvojiti zlatni kipić za najbolji film godine to također to čine prema vlastitim subjektivnim kriterijima zamaskiranima u „objektivnost“ struke. Ponekad se složimo s njihovim odabirom, a ponekad se zabezeknuto pitamo što s nama ne valja kad nam se nije svidjelo nešto što svi hvale. Zapravo nisu u krivu ni oni ni mi jer, kako kaže stara narodna, o ukusima se ne raspravlja.

U redu, sad kad smo se složili da je objektivnost u umjetnosti izmišljen konstrukt, vratimo se superjunacima. Budući da je zadnje desetljeće zaista bilo zasićeno tom tematikom, ne samo u kinodvoranama, već i na različitim streaming servisima, nije čudno da su se počele javljati varijacije na temu u kojima se dekonstruira sam supeherojski žanr. Jedan je od primjera Amazonova serija „The Boys“ u kojoj se prije svega ruši koncept da su superjunaci nesebični ljudi bez mana koji su uvijek spremni žrtvovati vlastitu dobrobit kako bi spasili svijet i ispunili svoju herojsku sudbinu.

Ovdje su oni korumpirani, nasilni, arogantni i nemoralni, misle samo na sebe i vlastitu korist, stalo im je samo do toga da ih se štuje i obožava te gotovo nitko od njih nema nijednu pozitivnu odliku zbog koje bismo im oprostili njihovo ponašanje. Došlo je dakle do zamjene uloga i superjunaci postaju zapravo negativci čije pravo lice nastoji raskrinkati skupina osvetnika, običnih ljudi čije su živote upropastili.

Čudnovate zgode obitelji superjunaka

Sličan, ali manje drastičan odmak od tipičnih superjunaka događa se i u Netflixovoj seriji „The Umbrella Academy“, no ovdje su likovi puno simpatičniji i lako ih je zavoljeti unatoč njihovim brojnim nesavršenostima jer su im namjere u konačnici dobre. Serija nastala prema stripu čiji je tvorac frontmen benda My Chemical Romance nedavno je dobila svoju drugu sezonu, a ne može se opisati drugačije nego čudnovatom. Priča započinje 1. listopada 1989. godine kada 43 žene diljem svijeta rodile u istom trenutku, iako nijedna od njih nije bila trudna. Ha, rekla sam vam. Čudnovato.

Ekscentrični milijarder Sir Reginald Hargreeves posvojio je, obučavao i pretvorio u tim superjunaka njih sedmero. Međutim, ovo nije topla ljudska priča o velikodušnosti imućna čovjeka koji je imao mnogo i želio je to podijeliti s drugima. Hargreesove metode često su okrutne i brutalne, namjere nejasne, a prema djeci je toliko hladan da im čak nije niti nadjenuo imena već ih razlikuje po brojevima, rangirajući ih po jačini neobične sposobnosti koju posjeduju. Pa krenimo onda i mi tim redoslijedom.

BROJ JEDAN (Luther Hargreeves) – supersnažan i nabildan, a nakon nesreće postaje još snažniji kad mu otac ubrizga DNK majmuna kako bi ga spasio. Posljedice su… čudnovate. Jedini je od svoje braće i sestara ostao s ocem nakon što su ga svi ostali napustili.

BROJ DVA (Diego Hargreeves) – maskirani osvetnik, odlično se snalazi s noževima (ne mislim u kuhinji), može im promijeniti putanju nakon što ih baci. Pati od „kompleksa junaka“, misli da može i mora spasiti sve i vječno se natječe za naklonost oca s bratom broj 1.

BROJ TRI (Allison Hargreeves) – može uvjeriti bilo koga da učini doslovno bilo što, ali odbija koristiti svoju moć iz određenih misterioznih razloga. Nakon što je napustila roditeljski dom, postala je glumica.

BROJ ČETIRI (Klaus Hargreeves) – može komunicirati s mrtvima, a zbog te uznemirujuće sposobnosti i trauma koje mu je prouzročio otac zaključavajući ga satima u mračne sobe kako bi se suočio s duhovima, postao je ovisnik o različitim opijatima.

BROJ PET (bezimeni) – može se teleportirati i putovati kroz vrijeme. Slučajno se teleportirao u budućnost u djetinjstvu, zapeo tamo nekoliko desetljeća, a potom se vratio (u tijelu petnaestogodišnjaka, ali duhom šezdesetogodišnjak) kako bi upozorio svoju braću i sestre na nadolazeću katastrofu.

BROJ ŠEST (Ben Hargreeves) – može prizvati čudovišta iz druge dimenzije i osloboditi ih kroz svoje tijelo. Problem je u tome što baš i ne može koristiti svoje moći jer je poginuo u tinejdžerskoj dobi. Kako onda može biti jedan od likova, pitate se? Vratite se nekoliko odlomaka iznad i prisjetite se koja je ono Klausova moć.

BROJ SEDAM (Vanya Hargreeves) – jedina obična među neobičnom djecom, tijekom djetinjstva nisu joj se manifestirale nikakve moći i zbog toga je odrastala pomalo izopćena i osamljena. U slobodno vrijeme piše knjige, svira violinu i skroz je posve, totalno, definitivno normalna. Stvarno. Majke mi.

Apokalipsa danas

Zbog traumatičnog djetinjstva i nedostatka roditeljske ljubavi, dječica iz „kišobranske akademije“ pretvorila su se u prilično disfunkcionalne odrasle osobe te su jedan po jedan pobjegli od neugodnog oca. U trenutku kada ih upoznajemo, više nisu bliski i nisu se vidjeli godinama, a ponovno ih ujedinjuje smrt osobe koja ih je i razjedinila. Svi dolaze na očev pogreb gdje ih na samom kraju dočekuje iznenađenje – povratak iz budućnosti nestalog brata (Petice) koji donosi loše vijesti: za sedam dana nestat će svijeta. Nakon toga počinje avantura i doslovna utrka s vremenom kako bi spriječili apokalipsu.

Svega tu ima, od majmuna koji govore i robotskih majki do putovanja kroz vrijeme i plaćenih ubojica čiji je cilj očuvati pravu vremensku liniju.

Svega tu ima, od majmuna koji govore i robotskih majki do putovanja kroz vrijeme i plaćenih ubojica čiji je cilj očuvati pravu vremensku liniju. Ono što se mora izdvojiti, osim luckastih i zanimljivih likova, svakako je izvrsna kostimografija, brojne scene borbe popraćene zanimljivom glazbenom podlogom (obično je riječ o poznatim i manje poznatim glazbenim hitovima koji dobivaju neočekivano novo žanrovsko ruho), ali i specifičan humor.

S druge strane, radnja je često kaotična, ponekad nema baš smisla i ako ste skloni prekomjernom analiziranju, ostaje dojam neiskorištenog potencijala. Neki od likova imaju zaista impozantne sposobnosti, a koriste ih vrlo rijetko ili uopće zato što nitko od njih zapravo još uvijek nije naučio kontrolirati svoju moć. Pomalo je frustrirajuće kad se bliži apokalipsa, a glavni likovi uglavnom ne rade ništa. Previše su zaokupljeni apokalipsom u vlastitoj glavi, dok ih Broj pet (izgledom najmlađi, ali zapravo najstariji, najiskusniji i najinteligentniji) sumanuto pokušava dovesti u red. Čini se da je jedini koji nešto poduzima, ali u trenucima kad mu se pruži prilika da riješi cijelu stvar, čak i on zakaže.

„Superjunaci“, „apokalipsa“ i „čudnovato“ tri su najfrekventnije riječi koje se javljaju u gore napisanim redcima, a upravo su to i ključne riječi koje najbolje opisuju ovo televizijsko ostvarenje. Serija je daleko od savršenstva i puno je tu nelogičnosti, ali jednom kad je počnete gledati, teško ćete prestati jer je zabavna i lagana, a opet dovoljno duboka da vas zaintrigira. Možda nije jedna od onih koja će pokupiti brojne nagrade struke, no publika je itekako cijeni. U metaforičkom pljusku televizijskog sadržaja koji nam se trenutačno nudi predstavlja tek jednu ekscentričnu kišnu kapljicu, no definitivno je osvježavajuća i drugačija, a ima potencijala da preraste i u nešto više. (Možda u lokvicu? Malu poplavu?). U svakom slučaju, dolaze nam sve češći kišni dani, a „The Umbrella Academy“ upravo je ono što joj i samo ime govori: savršena obrana protiv dosade kad boravak na otvorenom baš i nije izgledan.