"Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)" Eveline Rudan ili kako sam se potpuno neočekivano sasvim zaljubila u stihove

“smiljko i ja si mahnemo 
i nasmijemo se jedan drugemu
…i ja gledan u njega kako u onega ki sve zna
gledan ga
zato ča je pametan 
zato ča već zna čitati
zato ča gre u školu
zato ča su trave okoli mirne
zato ča lišće treputlja
a grote su teple od sunca i od istine”

Jednom je Neruda sročio ono poznato “noćas bih mogao napisati najtužnije stihove”, uz koje smo u našoj mladosti uzdisali u prvoj ljubavnoj boli i duboko proživljavali i ponovno iščitavali i tumačili svaku strofu. 

Evelina Rudan je pak u ovoj knjižici ispisala najnježnije stihove, i najnostalgičnije, najmudrije, najpozitivnije, i najdjetinjastije, uz koje se ponovno vraćamo u svoje najranije dane i beskrajnu vedrinu i silna uzbuđenja djetinjeg doba. Ujedno je ispripovijedala i o težinama odraslosti, strahovima, bolima i neuspjesima, a koje Velina iz priče rješava dijeleći ih sa Smiljkom, podsjećajući ga na neku davnu zgodu koju su proživjeli, ili ju je ona iskusila sama, pa mu to mora prikazati. 

Povjerava mu i svoje trenutne radosti, priča mu o temama koje je danas zaokupljaju i na koja djetinja veselja je podsjećaju, tako da cijeli život oblikuje kao neraskidivu mrežu u kojoj se isprepliću naivna, uzbudljiva djetinja prošlost sa sadašnjosti i planovima i mislima o budućnosti.

Autorica Evelina i Velina iz priče imaju mnogo dodirnih biografskih točaka, te vjerujem da je kroz stihove pjesnikinja izrekla puno istina o samoj sebi. Smiljko iz naslova zbirke Velinin je rođak i najbolji prijatelj, u djetinjstvu su zajedno s Velininim bratom Vedranom haračili istarskim livadama i šumama u okolici njezinoga sela, a sad njih dvoje kao odrasli ljudi rade u Zagrebu na susjednim fakultetima, u susjednim zgradama. 

Pa mu ona dolje s ceste mahne, i on njoj odmahuje gore, s visine svoje zgrade, nasmije se i spusti se do nje, ili ona odleti do njega, i već su u bajkovitoj intimnoj priči iz mladosti gdje su grote teple od sunca, a travi su okoli mirne, i svi su njihovi živi. Pa nas podsjeti na neke naše daleke slike kad smo kao djeca pojili vrijeme silnim uzbuđenjima nastalima u igrama, otkrivanjima novih mogućnosti, znanja i veselja koja donosi svaki novi dan.

Smiljko se, kao i Velina, voli sjećati kako je to bilo, i smije se i danas skupa s njom, i uvijek je tu kad ga treba. Pa mu ona priča što i kada voli čitati:

“andrića za po putu i za pod ladonju
za po polju i po boški krležu
za po partiri crnjanskega
preverta za kad san ja namurana, a on ni
lorcu za kad je on namuran, a ja nis…”

Kad je tužna i kad je pritisnu težina i samoća, on je tješi:

“ćepamo se okoli vrata smiljko i ja
i on govori: će pasat, će pasat…”

Velina mu priča o žlici koju je izgubila kad joj je pala u šternu, pa se stisnula ispod javora na rubu vrta, i prestrašeno čekala da je nađu, i čekala da joj sve zaborave, pa bi ona tako i danas, sjela bi pod javor, i čekala da je nađu, i čekala dok se sve ne zaboravi, a Smiljko joj kaže:

“o ne, tako, ne tako
maše smiljko z glavon
ne tako, zrmana”

Smiljko joj je podrška u svakoj situaciji, kad je umorna od posla, kad se brine zbog buduće starosti ili kad razmišlja o svom davno pokojnom djedu. Velina je Romeo koji doziva svoju najbližu dušu i prijatelja s asfalta velegrada, a on se vedro i radosno spušta k njoj, ali ne s balkona, nego s prozora sedmoga kata svog fakulteta.  Njihova je povezanost nepomućena i bezuvjetna, i sve prošle i buduće situacije predmet su zajedničkih rasprava i druženja. Smiljko je Velinin idealni zaštitnik, cjeloživotni suputnik kojega bi svatko poželio imati.

Ovo je priča o nježnosti i beskrajnoj toplini prijateljstva i nepodnošljivoj lakoći djetinjstva, istkana kroz tople prisne stihove, ispričane mekanom, pitomom istarskom čakavicom. I sunce blišći, i ninega ni okolo, i sve je tiho, tako tiho. I svi naši su još živi.

“smiljko i ja si mahnemo” je knjiga koja slavi život, sjećanja, djetinjstvo, obitelj, umjetnost, prijateljstvo, jednostavnost, nježnost. Preteško se odvojiti od nje.