"Težina snijega" Christiana Guayja-Poliquina: Kako može ključati ispod nanosa snijega

“Od jučer nema ni daška vjetra, a vani krpa snijeg. Krupne pahulje slijevaju se u gustim slapovima. Mjerač snijega gotovo se i ne vidi. Tragovi stopa koje je ovih dana Matthias ostavio za sobom posve su zameteni. Sve je utonulo u pamučnu tišinu.”

Na naslovnici knjige citat je iz osvrta u časopisu koji kaže da je u djelu četiri stotine puta više opisa snijega negoli u prosječnom romanu, pa ipak, točno ih toliko i treba. Vjerujem da je tako i da je roman, baš ovakav, savršena cjelina, moćna zaokružena priča koja nam, dok je čitamo, pruža puno užitka.

Mladić doživi saobraćajnu nesreću i od strane stanovnika obližnjeg sela predan je starcu Matthiasu na brigu i oporavak. Dva muškarca u početku grade interakciju koja počiva na uzajamnoj koristi. Matthiasa će seljani, ako pomogne mladiću, na proljeće odvesti u grad, a mladić, ako bude poslušan i dobar pacijent, pored svog života spasit će i Matthiasov, odnosno omogućit će mu da ponovno vidi svoju ženu, što silno želi. Prolaskom vremena njihov odnos se mijenja te varira od optužbi i fizičkog sukoba do prihvaćanja i međusobnog pomaganja.

“Sige ispod strehe rezuckaju krajolik na okomite vrpce. Sunčano je, u snijegu se zrcali plavetnilo neba. Hladnoća je zamrznula iglice borova. Pokoja zalutala pahuljica vrluda između neba i zemlje. Ne znam odakle dolaze. Nošene povjetarcem kao da nikada ne bi htjele dotaknuti tlo. Poput meteora koje gledamo kako prolijeću, ali ne prijete da će pasti na tlo.”

Planinski kraj u kojem se nalaze odsječen je od svijeta zato jer nema struje, zatrpani su snijegom koji nemilice pada danima, ceste se ne čiste i izolirani su u šumskom bespuću. Kako nitko od mještana ne očekuje pomoć vojske, policije, službi za spašavanje ili koje druge javne organizacije, shvaćamo da se u romanu radi o distopiji, predviđanju budućeg vremena koje je nakon ovladavanja tehnologijama i znanjem, a zbog neke nesreće, ljude ostavilo na milost i nemilost silama prirode. 

Pretpostavljamo da bi se radnja mogla događati u Kanadi, jer je autor Kanađanin, ali i to je nevažno za događanja. Pisac je ogolio priču od tih podataka, glavnom liku koji nam pripovijeda događanja nije dao niti ime, upravo zato da bi se naglasila svevremenost situacije u kojoj su ljudi, zbog vanjske razorne sile, isključivo upućeni jedni na druge da bi preživjeli. Pritom nastaje odnos koji u “normalnim” uvjetima ne prepoznajemo niti znamo u kojem pravcu bi se mogao razvijati, te vidimo koliko su jaki ili slabi civilizacijski dosezi čovječanstva u smrtnim teškoćama.

“Snijeg i vjetar jutros su naglo prestali. Poput zvijeri koja bez vidljiva razloga odustane od jednoga plijena da bi progonila drugi. Odjednom nas je iznenadila tišina, gusta i teška, dok nam se još činilo kako će udari vjetra odnijeti krov, a nas usisati kao pijavica.”

Snijeg je ipak glavni lik romana. Uporan, moćan, nepobjediv, neumoljiv, nameće svoja pravila i diktira radnju. Njegova hladnoća, ljepota i mir koje stvara svojim pokrivačem suprotnost su burnim i vatrenim međuljudskim odnosima koji kipte pod njegovom bjelinom. Seljani u teškim okolnostima pokušavaju uobičajeno funkcionirati, pomažu si, vole se i svađaju, organiziraju zabavu. Što je situacija teža, više se ogoljuje istinska ljudska priroda, lažu jedni druge, kradu si zalihe i nastoje što prije pobjeći, ne razmišljajući o ostalima, ostavljajući stare i nemoćne na cjedilu. 

Prvi iz sela bježe Maria i Joseph (Josip), što može biti znakoviti odabir imena, selom upravlja Jude (Juda) koji također među prvima odlazi i prepušta mještane sudbini. I ostali likovi nose biblijska imena: Matthias, Jona, Jacques, Jean, Jose. Vjerojatno nam autor želi sugerirati da se ovakve epske bitke događaju još od biblijskih vremena, te da ljudi izloženi pogibeljima, bio to snijeg, poplave, ratovi ili tko zna kakve nedaće, uvijek imaju priliku pokazati svoju pravu vrijednost.

“Mladi je Mjesec. Zvijezde noću nezamislivom preciznošću rešetaju mrak. S vremena na vrijeme zelenkasta polarna svjetlost obasjava dio neba. Povremeno, kada se nebo naoblači, u daljini se čuje grmljavina. Kao da proljeće riče.”

U nekom trenutku Bezimeni sanja kako ga Minitaur proganja u Labirintu. Matthias u jednoj od posljednjih pripovijesti prepričava mladiću priču iz Sto godina samoće. Cijela knjiga podijeljena je na odlomke nazvane prema mitološkoj priči o Dedalu i Ikaru i Suncu. Tisuće godina ljudske imaginacije, kreacije i truda, a koje su pretočene u mnoge legende, vjerovanja i priče, nastale su u želji da otkriju dublji smisao u svakidašnjem bivstvovanju i da čovjeku objasne ono nerazumljivo, nepobjedivo i vječno što mu oblikuje život. Tako i ova priča, kroz mnoge poveznice, govori o želji da nadvladamo sami sebe i da ostavimo trag u borbi sa smrtnosti, vječnom prirodom i krhkosti postojanja.

Ovo je knjiga za pamćenje, satkana od pitkih, jezgrovitih i beskrajno slikovitih rečenica koje kroje napetu, uzbudljivu atmosferu.

I samo jedna misao, ako je upamtimo, bila bi dovoljna:

“Zvijezde noću nezamislivom preciznošću rešetaju mrak.”

Mrak.

Knjigu "Težina snijega" pronađite na policama Gradske knjižnice Rijeka. Dostupnost provjerite u online katalogu ovdje.