Kulturni faul: Neke (književne) ulice su slijepe, a druge imaju četiri trake

*na naslovnoj fotografiji: Poezija na asfaltu/Drenova, Rijeka, 27. 10. 2017.

Božidar Alajbegović, poznati hrvatski književni kritičar, uporni dugogodišnji bloger iza nadimka Knjiški moljac, pedantni dokumentarist i komentator hrvatskog književnog života, napisao je za Magazin Gradske knjižnice Rijeka tekst pod naslovom “Slijepe ulice riječkog književnog života”.

Tekst je ispisan kao provokativan poziv na polemiku, gusto nabijen vrijednosnim, ne samo deskriptivnim sudovima i to o gotovo svim aspektima književnog života jedne zajednice poput riječke - izdavačima, književnicima, knjižnicama, kulturnim politikama…

Kolumna "Kulturni faul" serija je osobnih i subjektivnih osvrta na specifične fenomene s područja kulture, obrazovanja i stvaralaštva.

Riječ je o nastavku života teze koju Alajbegović već neko vrijeme razvija i javno komunicira društvenim mrežama i medijima; vrlo jasno se sjećam prvog trenutka njene pojave na Facebooku u obliku statusa kojim se Alajbegović pitao je li moguće pronaći domaći, posebno riječki medij, koji će objaviti tako oštar, kritičan, neukrašen tekst s puno imena i prezimena i raznih instanci kojima se moguće samo zamjeriti. Od tada se sjećam kako sam pomislio da želim taj tekst jer polemike, a da nije društvenomrežno aktivistička, doista je malo. Naposljetku, evo ga objavljenog u jednom od samih središta gradskog knjiško-čitateljskog života, knjižničnom magazinu. Alajbegovića, iako se, čini mi se, ne slažemo u temeljnim paradigmama o svijetu knjige u nekoj zajednici, cijenim jer ima oko koje doista želi zahvatiti sve, a kriterij neke vrijednosti mu nije je li nešto manje ili više cool.

Bit ću iskren - i meni je inicijalno čitanje izazvalo određenu nelagodu; u povijesti Magazina nisam doživio da mi pred oči dođe tekst čije su prve tvrdnje o tome da knjižnica ima ulaz koji je prljav, interpretacije da se noviji riječki književnici zapliću u mit o Rijeci i tako (p)ostaju provincijalci, a gradska politika financijskom deprivacijom devastira izdavački sektor, uvid da su neposjećeni i nekomunicirani književni susreti sami sebi svrhom, ne postoje relevantni riječki časopisi za književnost... Postoji sloj teksta za koji mi se čini da ima smisla i sloj koji nema smisla - smislenim smatram obuhvatnost područja jer Alajbegović među rijetkima pod književni život jednog grada normalno uključuje i književnike, izdavače, knjižnice (...), a ne samo nekog od njih, ovisno o interesu. Ono što nema smisla jest da Alajbegović često daje najoštrije vrijednosne sudove iako ne mislim da svaki put dovoljno dobro argumentira što ih evidencijski podržava i što je još važnije, vrijedi li određene fenomene interpretirati u kontekstu. U tim trenucima klizimo u zonu pamfleta i pretjerane subjektivnosti...

Jesu li istinite? Postoji li njihovo objašnjenje? Je li u redu što je tako? Vrijedi li i kako reagirati? Neka svatko preispita vlastite intuicije, a sljedeći su redovi pokušaji sabiranja mojih. To čak ni nisu mahom osvrti na Alajbegovićeve teze, već prije svega dojmovi koje su dotaknuta područja izazvala, a o kojima poduže razmišljam.

Dopustimo si Kontekst

Promišljanje kvalitete i dometa vlastite sredine potrebno je, nužno i važno sredstvo kritičkog građanstva i polazišna točka većine pozitivnih akcije. Koju god sferu ljudskog stvaralaštva i rada u određenoj sredini stavili pod povećalo dobro se pitati u kakvom je stanju: npr. koliko je sofisticirana medicinska biotehnologija u bolnici, koliko lokalnih tvornica koristi aditivne tehnologije, koliko računala postoji u školama, koliko patenata građani i ustanove godišnje prijavljuju, kakvo je stanje špedicije i kontejnerskog prometa, pa i kakvo je stanje života knjige i književnosti u gradu…

Ipak, ako se početno pitanje i predmet mjerenja postavi izvankontekstualno, odgovori kreću pogrešnom stazom te nemamo previše izbora osim jalovog razgovora u kojem utvrđujemo kako nečeg “nema” - pitati se u Delnicama kakvo je stanje game developerske industrije (npr. “U Zagrebu djeluje preko 10 odličnih poduzeća, pa zašto ih nema u Delnicama…”), u Gospiću aditivnih tehnologija (npr. “U Nizozemskoj ima otprilike 3 750 puta 3D printera više nego u Hrvatskoj, zašto nitko s njima ne radi u Gospiću…) je u redu, ali bez jasnog smisla zašto bi to trebalo biti drugačije, rasprava postaje siromašna.

Znam da će ovo možda zvučati preradikalno i čudno iz ustiju/tipkovnice nekoga iz knjižnice, ali, pa što ako Rijeka nije “grad književnosti”, doduše, ako uopće znamo što točno treba značiti ta neobična konstrukcija koja zbunjuje svaki prosječan analitičarski filozofski um. Najbolje je posegnuti za primjerom - u ekonomski moćnom SAD-u gotovo svi ključni izdavači, književni agenti, najveća knjižnica (NY Public Library), književna medijska scena (New Yorker…) nalaze se u jednom jedinom megalopolisu. Provjerite adrese “velike petorke” i uvjerite se u nevjerojatne razmjere koncentracije. Razlog za nezadovoljstvo u profinjenom i kulturnom San Francisku? Pa baš i ne jer je specijalizacija te zajednice softver...

Očito, svako mjesto nema sociološke, kulturološke i ekonomske predispozicije da bude jednako jako kao i najjače središte određenog područja o čemu odlično piše Alec Ross u knjizi Industries of the Future. Pazite, ovo je vrlo važno zamijetiti - biti slabiji od najjačeg. I to je dopuštena pozicija, zar ne? Zvuči grozno, odustajuće, kao spuštanje ljestvice, alibi za neuspjeh i niske domete, ali nije riječ o tome, već o hladnoj realnosti razvoja. A riječka realnost razvoja grada desetljećima je bio nastanak prvo ugarskog, a potom jugoslavenskog trgovačko-industrijskog emporija. Rijeka nikada nakon 1918. godine nije građena i stvarana da bude središte izdavaštva, medija, marketinga i svih ostalih područja važnih za život knjige.

Ipak, Alajbegović tvrdi da postoji baš snažan razlog da nova Rijeka bude drugačija - to je, naravno, činjenica bivanja Europskom prijestolnicom kulture.

Mentalna EPK zamka

S pojmom “europska prijestolnica kulture” nije se jednostavno nositi jer apsolutno sve što ne valja u gradu, na ulici, u nečijem životu sada se dovodi u vezu s time “kako je to moguće u jednoj europskoj prijestolnici kulture”. Osim što ga prostituiraju mnogi koji bi se po svaku cijenu htjeli ubaciti u projekt sada kada je u rukama, nailazimo na reakcije beskućnika izbačenih iz prihvatilišta (jedan takav je danima stajao na početku Korza preko puta Palače Modello), susjede ljute na smeće pokraj zgrade koje su bacili neodgojeni klince, vozače ljute na semafore…

Ništa ne izmišljam, sve su to kutovi pod kojima se zgražava nad činjenicom da je EPK Rijeka, a ne Beč, jer ipak kulturu mnogi doživljavaju kao bečku kavanu i historicizam. Riječ je dijelom o nezgodnoj zabuni koja izlazi iz semantike ključnih riječi - pojam “prijestolnica” i “titula” izazivaju zbunjenost jer sugeriraju da ste dobili nagradu kao najljepši na svijetu (ili bar u Europi), a nije riječ o tome, već o višegodišnjem razvojnom EU projektu koji raznim europskim sredinama daje prilike za razna područja djelatnosti i unapređenje kvalitete kulturnog života. O navedenom sam obilno i detaljno ranije argumentirao.

Tako ni riječki EPK nije i neće biti spektakl, već niz preciznih projekata, programa, aktivnosti, prepoznatih kao strateški važnima za život kulture u jednom gradu. Ujedno, EPK je moment hvatanja samopouzdanja stanovnika jedne sredine, punjenje energijom za poslovne i životne pobjede, rizike, pokušaje i pogreške.

“Mi bi htjeli da budemo centar svijeta…”

Ovaj stih napisao je u pjesmi “Nedjeljni komentar” često iritantni Đoni Štulić, ali čini mi se važnim jer dobro zahvaća hrvatske/riječke trenutne osjećaje na nizu fronti. Primjer koji ću navesti nije iz sfere književnosti, ali je iz povezanog područja kreativnih industrija - sudjelovao sam na nebrojenim druženjima o uspostavi riječkog coworking prostora, izgradnji zajednice i sl. te se dobro sjećam da su u svim razgovorima među silnim isticanjima primjera dobre prakse i vizije toga što želimo u Rijeci mahom svima na ustima bili Berlin, London, Amsterdam… Super, svatko je bio u nekom od tih mjesta, vidio središta koja fasciniraju i nadahnjuju i nekako logično čovjek to poželi imati i u svome dvorištu.

Simon Dejhalla, čovjek koji dobro shvaća ugostiteljski i pop kulturni dio riječke kulture, u kojem participira od sredine devedesetih, dobro me jednom poklopio hvaleći tekst o Republici, ali rekavši da se ujedno iznervirao jer pišem kao da smo London, a eventualno smo jedan njegov kvart. Imao je pravo. Odlično je uspoređivati se, jer kriterij usporedbe nikako ne mogu biti skromne hrvatske sredine, ali vrlo je važno imati smislenije referentne točke.

U pokušaju traženja recimo tako i da lista 500 najvećih europskih gradova stiže do mjesta imena South Somerset u Ujedinjenom Kraljevstvu, Nikopol u Ukrajini, Neuss u Njemačkoj, Bai Mare u Rumunjskoj, Ensched u Nizozemskoj i Norilsk u Rusiji. Znate koliko svaki od tih gradova ima stanovnika? 150 000. Rijeka pak ima 129 000 stanovnika te je prvo pravo pitanje možemo li se u realitetu mjeriti i komparirati s gradovima tog reda, a onda hrabro naprijed prema Berlinima i Londonima.

Biti realan prema procjeni svojih mišića osnova je kvalitetnog razvoja u sportu, a ništa drugačije nije ni u ekonomiji, društvu, kulturi… Opet kažem - ne spuštamo ljestvicu, samo vodimo taj imaginarni projekt razvoja Rijeke u “književni centar”, kako se uspješni projekti doista i vode: kroz realne ciljeve, jasnu ambiciju, opipljive pomake, konkretne rezultate… Nije tajna da nismo Real Madrid, pa nemojmo od sebe odjednom očekivati Ligu prvaka.

Prije je bilo bolje…

Poput sjene i iznad Alajbegovićevova teksta suptilno se kreće poznata nam romantičarska premisa “prije je bilo bolje” - bilo je više izdavača, više čitatelja, više književnika… Možda ju on toliko jasno ne izriče, ali opipljiva je između redaka što me čudi jer Alajbegović je autor koji je u Magazinu najbolje raskrinkao razorni mit da u Hrvatskoj ne postoji književna kritika i pisanje o knjigama. Svakako pročitajte ako niste.

U ovom kontekstu vrijedi reći da ni u Hrvatskoj, a kamoli u Rijeci, ne postoji previše preciznih, detaljnih, interdisciplinarnih (...) istraživanja o izdavaštvu i čitalačkoj kulturi kroz razdoblje od 100 godina, a da bi mogli komparirati razdoblja i donositi sudove. Čak su i knjižnične statistike o broju članova vrlo zbrkane i metodološki nedosljedne, mislim da su ponekad bile i lažirane. Postoje fragmenti, istraživanja i priče o pojedinim fenomenima, ali sustavnosti i preciznosti nema što je velika šteta. Vrijedilo bi čitati nove uratke o legendarnoj tiskari “Tipograf”, Izdavačkom centru Rijeka, “Dometima”, “Otokar Keršovaniju”, razvoju čitalačke kulture u Rijeci…

Svi smo skloni na raznim instancama podvlačiti da je postojalo ranije arkadijsko razdoblje u kojem je bujalo izdavaštvo, svi kupovali knjige, masovno čitali, ali osim što to nije istina, današnji svijet je daleko bogatiji i po pitanju dokolice mjesto nabijeno posebno bogatim opcijama. Knjiga je samo jedna od njih i naučimo živjeti s time, prestanimo predatorski opsjedati ljude da moraju sve prestati raditi samo ne bi li čitali po svaku cijenu u svakom trenutku. I to još “kvalitetno”...

Izdavački romantizam

Alajbegović posebno kritički piše o lošem stanju riječkog izdavačkog sektora u kojem izostaju redovito aktivni i nacionalno relevantni, profinjeniji izdavači. Iz nekog razloga akteri iz svijeta domaće kulture to ne vole isticati, ali bavljenje izdavaštvom je prije svega poduzetnički pothvat koji čine početna vizija (može biti manje ili više “profinjena”...), predodžba da postoji tržište na kojem nešto možete zaraditi, a onda detaljni poslovni i marketinški planovi, gantogrami, hodogrami, Excelove tablice, pa naposljetku računi, PDV, porez, prirez, komunalne naknade, zbrajanje i oduzimanje prihoda i rashoda… U kontekstu izdavaštva Alajbegović konstantno govori o Gradu Rijeci - dakle, upravnom entitetu - kao subjektu o kojem gotovo isključivo ovisi i treba ovisiti izdavaštvo u nekoj zajednici.

Možda je nekome stanjivanje gradskog proračuna doista i šteta, ali uvjerenja sam da je poduzetnike izdavačke provenijencije ubila prije svega kombinacija porezne represije i pravne nesigurnosti. Sklon sam reći da je potonje čak i gore jer zbog toga se narušava kultura poslovanja, posluje na dug, ne ispunjava obveze i sl. pri čemu se dobro sjetiti ovogodišnjih slučajeva u vidu Algoritma ili Agrokora. Zamislimo da je proračun potpuno propao i da je ravno nula. Zar to znači da će onda sve propast i nitko neće raditi ni čitati knjige? Naravno da neće jer izdavaštvo ovisi o strasti, poslovanju i potrebama pojedinaca, kupaca, građana, poznatim i nepoznatim potrebama. A o njima, pak, a što se često previđa, ovisi i snaga tog javnog budžeta.

Knjižnični ROI

Sfera koja ovisi o javnim budžetima u cijelom svijetu - više ne zato što je socijalna, već ima dobar ROI (povrat investicije) - jesu knjižnice. Knjižnice su jedna od osnova čitalačke kulture neke zajednice, a potom neposredno i niza drugih područja - duboko vjerujem da koliko knjiga o četvrtoj industrijskoj revoluciji (opet skrećem pažnju npr. na Industries of the Future Aleca Rossa) u nečijoj knjižnici možete pročitati, veća je šansa da baš u njoj kasnije naiđemo na pojedine npr. dobre firme za aditivne tehnologije. Tamo gdje se sjeme sadi trava i raste.

U kontekstu književnosti knjižnice su osnovni kanal masovne distribucije i to naslova starosti svih generacija što je izrazito važno jer omogućavaju pregled, dostupnost, kontinuitet kakav komercijalni subjekti ne mogu sebi dopustiti… Knjižnice će uvijek zadovoljavati i one potrebe koje tržište u lovu na novo i masovno ne može zadovoljiti. Stari naslov, rijedak naslov, vrijedan naslov (...) - to ćete uvijek pronaći u svojoj knjižnici.

Alajbegović je potpuno u pravu kada ističe dio dubioza središnjih prostora Gradske knjižnice Rijeka. Riječani sve ove godine nisu bili dovoljno agresivni u artikuliranju tog problema, ni približno kao što je npr. navijačka zajednica (dio koje je sigurno i čitateljska) zainteresirana za stadion te je i to rezultat skromnih kulturnih ambicija koje su proizlazile iz sociologije grada. Kako je Ivan Šarar, pročelnik za kulturu, nedavno zanimljivo opazio u razgovoru za Novi list, zbog nekih bizarnih razloga ta moćna industrijska Rijeka sedamdesetih i osamdesetih nije izgradila najobičniju knjižnicu. Povijest projekta nove i prve prave središnje knjižnice u Rijeci duga je i traumatična, a u kontekstu projekta EPK ide prema svojoj realizaciji, odnosno bit će jedan od ključnih parametara za prosudbu je li projekt uspio ili nije. Kompleks Benčić postat će doista novi kulturni kvart s uređenjem T-objekta za središnju knjižnicu i Dječje kuće.

Ipak, dopunio bih Alajbegovića važnim faktima da je Gradska knjižnica Rijeka u posljednje tri godine došla do nove lokacije za književnost (naravno, ne željeno i adekvatno rješenje, ali jedino koje je slomilo grozan kritični čvor nedostupnosti knjiga kroz samo jednu skromnu lokaciju u centru grada od šezdesetih godina!), novog gradskog bibliobusa te potpuno novog ogranka, vrlo lijepo i multifunkcionalnog Trsata s American Cornerom Rijeka čime se umetnula i nova energija cijeloj Dvorani mladosti.

Čitateljski život je zbog navedenog sigurno malo ljepši te se nadam da se građanima to ulaganje doista i isplaćuje…

Eh, ta zločesta publika…

Alajbegović se dotiče i uvijek aktualnog pitanja publike na književnim susretima. S obzirom na to da sam retromoljac, imam pregled nad periodikom od pedesetih godina do danas te mogu formirati kolekciju članaka koji govore o istom problemu. Ljudi kao da su prepisivali jedni od drugih. Stotine knjiga je u Rijeci predstavljeno, a da su na njima uz autora i urednika bila mama i žena autora. Neke od njih sam i ja organizirao, promovirao, s njima propao...

I u tom kontekstu pozvao bih na racionalnost i logiku, a ne na emotivna očekivanja. Zamislimo komunikaciju događanja najsnažnije moguće prirode, npr. predstavljanje knjige Kristiana Novaka, koji je trenutno vrh hrvatske književnosti. Kojoj publici to zapravo komuniciramo? Rijeka ima 129 000 stanovnika. Od toga dobar postotak otpada na umirovljenike koji ne izlaze masovno u večernjim satima ili su teže pokretni, potom djecu predškolske i školske dobi… Već smo time prepolovili broj publike na koju možemo računati. Potom oduzmimo broj svih onih koji u to vrijeme rade jer iako je 18 sati, netko servisira sve te naše ZTC-ove i Towere. Prebrojimo zatim koliko od preostalih zna uopće za ime Kristiana Novaka.

Iako smo u svijetu knjige, a posebno sami autori uvjereni da svi znaju sve jer “bilo je u novinama”, čak i u slučaju tako eksponiranog i jakog autora to nije tako… Naposljetku dolazite do toga da književni susret komunicirate u smislu ikakve mogućnosti uspjeha motivacije samog dolaska na susret grupi od 500 ljudi od kojih je mnogima nakon napornog radnog dana dosta izlaziti igdje iz stana, ne želi se plaćati i parking, a zapravo uopće im ni nije neka velika fora mirno sjediti i slušati pisca kako priča… Radije ga čitaju. Stanjilo se onih 129 000 i nije baš kao prodaja vrećice Vegete koju svi trebaju, zar ne? Kulturni marketing ili marketing u kulturi kompleksna je djelatnost. Publika je svakako povezana i s pitanjem marketinga, a kako on u cijelom kulturnom sektoru nije na visoko razvijenim granama (čitaj: ne postoji budžet, do nedavno u većini riječkih ustanova u kulturi nisu postojala ni radna mjesta za ljude koji se bave marketingom jer se to smatralo “nedostojnim kulture” i nečim što “narušava struku”), i rezultati koje možemo očekivati su sukladni. Svi bismo mi i jumbo plakate, i maštovite facebook kampanje, i 129 000 Riječana baš kod nas, ali to ne ide na vakuumski pogon.

Skrećem pažnju i da samo u listopadu i studenom u Gradsku knjižnicu Rijeka stižu Goran Vojnović, Ivana Bodrožić, Zoran Ferić, Kristian Novak... Doista siromašan kulturni život, da budemo ironični.

Književni časopisi

Alajbegovića muči i pitanje nepostojanja kvalitetnih tiskanih književnih časopisa u Rijeci. Žao mi je što nije postavljeno hrabrije pitanje, a to je što je to 2017. uopće književni časopis u Rijeci - što treba biti, kakve oblike zajednice treba, ritmove, koji je smisao takvih publikacija…?

Mislim da je i na ovom mjestu jako izvankontekstualan - Rijeka uopće nije i nije nikad bila središte upečatljive medijske industrije. Danas gotovo nema magazina s kioska koji ima središte u Rijeci, što je posebno jasno nakon 2009. kada su marketinški budžeti za tisak prilično pukli.

Književni časopisi mogu biti odraz postojanja određenih intelektualnih grupacija, a cijeli niz pokušaja od studentskih do NGO-a u posljednjih 15 godina se ispuhao i nestao odlaskom grupe entuzijasta. Svatko je gospodar svog odustajanja, a za časopis i magazin doista treba upornosti, poslovnog duha, ogromna energija...

Kada se energija ispuca na facebook status, sve manje je ostaje za papir i tu vjerojatno leži tajna ove teme.

Književna mapa Hrvatske

Što je to zapravo toliko spominjana formulacija “književna mapa Hrvatske” na kojoj Rijeke navodno nema, a nekog drugog valjda ima? Postoji li nešto takvo? Ima li smisla da uopće postoji kada su među 500 najvećih gradova u Europi iz Hrvatske na listi samo Zagreb i Split?

Zagreb je društveno, kulturno, gospodarsko i svako ostalo središte ove zemlje. Na listi 1000 najvećih hrvatskih poduzeća više od 500 ih svoje središte ima u Zagrebu, ostalih 500 otpada na ostatak zemlje. Knjižnice Grada Zagreba rade na četrdesetak lokacija s oko 500 zaposlenih - GKR ima 4 ogranka i pedesetak zaposlenih. To su omjeri u kojima se krećemo i koji nam se ne moraju sviđati, ali su polazište.

U takvim parametrima književna mapa Hrvatske i općenito nije baš neka bogata mapa iako nam se može činiti da zbog postojanja npr. niza “slavnih” Splićana kao važnih aktera hrvatske književnosti i medija, a mahom je riječ o spletu okolnosti čiji uzroci čak sežu u relacije nastale još osamdesetih kroz omladinske medije, a potom pretočene u EPH mrežu napuhnutu Agrokorovim kapitalom.

S druge pak strane ne vjerujem da su Tomić, Ivanišević, Pavičić, Šojat, da navedemo neke koji nisu iz “zagrebačke centrale”, važni akteri suvremene hrvatske književnosti, i to zato što su Osijek ili Split vodili nekakvu posebno suvislu kulturnu politiku. Mahom nisu, i možda tu dolazimo do ključnog - književnici vjerojatno ne nastaju kroz javnu razvojnu strategiju (izdavači, knjižnice, knjižare da…), već kao senzibilne individue uronjene u specifične društvene situacije i atmosfere. Kako se "rađaju" književnici ima veze s punom širom kemijom, energijom i ekosustavom neke zajednice i to se sigurno ne odvija preko noći.

Alajbegović je ujedno u tom aspektu i dodatno kontradiktoran - s jedne strane maksimalno se trudi minorizirati rad posebno grupe autora oko Ri Lita, čak ih zbog načina prezentacije i izvedbe gura izvan područja medijskih rubrika kulture u tzv. "scenu" (što po sebi ni nije ništa manje vrijedno) dok se s druge brine da program EPK ne bude samo uvoz na štetu lokalnih aktera. Relacija uvoz/izvoz, interakcije, utjecaji, razmjena (...) u književnom kontekstu funkcioniraju vjerojatno malo složenije od takvog pojednostavljivanja i dvije su strane istog novčića.

Na kraju...

Od same književnosti i pitanja nastaje li ili živi u Rijeci dovoljan broj relevantnih književnika (je li to istina, doista je pitanje za nekakvo posebnije empirijsko istraživanje…) posebno mi se važnim čini pitanje izdavačkog sektora jer je to područje koje na sebe osim knjiških profesionalaca (pisci, urednici, lektori, prevoditelji, ilustratori…) povlači i dosta drugih kreativnih sektora (tisak, dizajn, web, marketing…) te tako jača krvna slika određene sredine na više planova - ekonomskom, društvenom, demografskom… “Tvornice knjiga” doista su važne. No kao što sam nastojao ukratko argumentirati, to je prvorazredna nacionalna tema o uvjetima bilo kojeg poslovanja i dublja društvena tema zašto se određeni poslovi grupiraju u jednoj sredini, a u drugoj ne. Kako Rijeka može stvoriti uvjete u kojima 4 važna izdavačka poduzeća iz Zagreba promjene svoje središte ili pak u Rijeci nastanu 4 nova važna izdavača? To su u redu pitanja i dobri poslovni izazovi… Vrijedi imati na umu i imigrantske teme.

Za sektor posebno važan može biti projekt Energane koji se također razvija u kontekstu EPK. Sva poduzetnička i kreativnoindustrijsko energija, a koja se može ticati i izdavaštva ići će doslovno s obale Rječine. Kada je u Veneciji, središtu Mediterana XV. stoljeća, već oko 1500. godine bilo preko 100 tiskara, to nije bila stvar romantike i hyggea s knjigom uz vatru, već posla. No dopustimo ekipi i da je zanima nešto drugo, a ne knjige, te se vratimo na ključnu tezu - nije svako mjesto moguće razvijati niti treba razvijati kao središte svega.

Druga intrigantna točka je eventualna demografska promjena - Rijeka u kojoj zbog XY razloga broj stanovnika poraste za 30 000, nastane prava multikulturalna zajednica bit će bolji ambijent i za izdavačko poduzetništvo (porast tržišta, riziku skloniji pojedinci, razmjena iskustva…) i književnike (nema dobrih tema kada vlada društvena rutina i homogena zajednica…).

Čitajte što vam o tome ima reći Tamara Crnko u super tekstu o vezi kreativnih industrija i imigracije.

A uz sve ovo vrijedi reći i da priča ima i drugu, svjetliju stranu novčića te se cijeli narativ može drugačije postaviti...

Rijeka je grad u kojem u kontekstu Europske prijestolnice kulture nastaje osim nove zgrade knjižnice jedinstveni projekt Dječje kuće s cijelom paradigmom poticanja čitanja i ostale kulturne konzumacije i stvaralaštva od malih nogu, kroz sve valove i bure nastavlja život Novi list s prilogom Mediteran i generalno zdravim pristupom praćenju čitalačkog života (npr. ne pamtim da je nešto esencijalno važno u životu GKR-a NL propustio popratiti), središnja narodna knjižnica ima jedinstven Magazin, javnim budžetom podržan te potiče svakojaka pisanja (pa i Alajbegovićevo) i nastoji uz provjerena kristalizirati i neka svježija imena riječkog stvaralačkog neba (Dejan Durić, Tamara Crnko, Martina Čip, Lari Šeta, Marija Kajapi, Gorana Stipeč…), Nikola Petković iz Rijeke predsjednik je uglednog Hrvatskog društva pisaca, Kanal Ri ima emisiju Kult kulture dio koje su i preporuke i razgovor o knjigama, u gradu su dva super antikvarijata od kojih jedan ima i pravi književno-autorski život i famozne susrete s prilično dosta publike, Grad Rijeka dodjeljuje Književnu nagradu Drago Gervais koju svi autori dobitnici u posljednja tri ciklusa prepoznaju kao vrlo sofisticiranu i nacionalno jedinstvenu (stručno povjerenstvo je po kriterijima kvalitete, a ne imenima autora tako na scenu izbacilo Štakorbar Željka Špoljara, nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe Sebastijana Antonija Kukavice i uskoro Krvotok Darka Šeparovića… (Recimo i da je Krvotok na dodjeli u Gradskoj vijećnici čitao za književnost senzibilan vrhunski glumac Leon Lučev koji u Rijeci i razvija profesionalnu karijeru), u Rijeci žive neki fora fandomi koji imaju veze i s književnošću - npr. Rikon, razvija se startup inkubator u kojem neki timovi briju i na e-čitanje, radi bookcaffe Dnevni boravak koji ima pravi štih i jako mijenja sto se očekuje od predstavljanja neke knjige (pivo, cigareta, npr. to mi u knjižnici ne možemo pratiti…). Naposljetku, u Rijeci djeluje književni kritičar Božidar Alajbegović.

Najveća snaga i karika iz lanca knjige, a o kojoj Alajbegović ne govori, je čitalačka moć Riječana, a po tome Rijeka je u posljednjih trideset godina sve snažniji čitateljski grad - ovo mjesto brzinski naseljeno mahom plavim kutama iz “pasivnih” krajeva, u Jugoslaviji poticano isključivo kao betonski (i to vrlo visoki) klasični industrijsko-trgovački emporij, tek dobiva generacije kulturnih konzumenata. Nije slučajno 2016. broj članova GKR-a porastao 10 %. Cilj EPK projekta je, među ostalim, i povećavanje konzumacije, broja članova knjižnica, kupljenih knjiga, broja pročitanih knjiga, povećanje zadovoljstva korisnika. To je dugoročan, kompleksan i ne previše jednostavan proces, ali tu se krije pravi ROI i na njemu se najviše radi. A to hoće li na otvorenje nove zgrade knjižnice doći i svjetske zvijezde, možda Jose Eduardo Agualusa, neka ostane slatka briga, kada se nađemo u toj situaciji… Riječani trebaju osjetiti i najbolje na svijetu. Znam da mnoge to ljuti i zbunjuje kada kažem, ali mi u Rijeci i Hrvatskoj smo tek na početku sjajne ere čitanja i književnosti… A i igre.

Za kraj moram linkati na Ekonomski lab koji me oduševio paralelno s pisanjem ovog osvrta, a nema izravno veze s temom. Autor većine sadržaja je Velimir Šonje, a tekstovi su analize gospodarstva. Zadivljuje me metodologija, kut gledanja, analitičnost te bi volio da Rijeka rađa takve materijale kada se piše i o analizi književnog života jer za njegovo razumijevanje potrebno je puno više spoznaja i interpretacija iz pravca sociologije, antropologije, ekonomije, psihologije, urbanizma čak i demografije...

Kreativnost je, u najmanju ruku, slojevita.