Helena Klakočar o najnovijim radovima, svijetu bez rata i očuđujućoj viziji Rijeke

Nakon Saše Ćirića i Snježane Radetić, došlo je vrijeme i za Helenu Klakočar! Pred sam kraj svojeg boravka u umjetničkoj rezidenciji „Kamov“, poznata hrvatska stripašica u utorak u večernjim satima se predstavila riječkoj publici u Gradskoj knjižnici Rijeka u Benčiću. U razgovoru s Frankom Blažić, novim riječkim moderatorskim licem, autorica mnogobrojnih grafičkih novela i akademska slikarica, provela nas je dijelom svojeg umjetničkog opusa, izmještenim životom, ali i zadnjim, riječkim radovima.

Ali, prije svega toga, objasnila je zašto se u ožujku odlučila javiti na javni poziv Gradske knjižnice Rijeka. Priznaje kako joj se „svidjela ideja da bude dva tjedna u Rijeci i u miru stvara“. Iako je prethodnih godina gostovala u sklopu Kvarnerske kolonije autorskog stripa i ilustracije, podcrtava kako su bili „toliko marljivi“ da nije stigla upoznati bolje sam grad. Stoga se natječaj i njegov fokus na treću životnu dob pokazao odličnim za upoznati Rijeku na jedan drugačiji način. U njenom pozivu stoji sljedeća ideja:

„Uviđam „na vlastitoj koži“ da je naša svakodnevica puna tragikomičnih situacija. Uz osobne priče starijih građana bi nacrtala kartu kako se kretati gradom ako ste u kolicima, ili slabije pokretljivosti. Karta grada s javnim wc-punktovima za one sa slabijim mjehurom mi se čini korisna za ‘’nove’’ lokalne starije osobe i za goste grada. Željela bi da je moj rad duhovit i zabavan starijima i mladima. Ujedno da progovara o perspektivi starijeg korisnika ‘’grada’’, o onoj perspektivi, o koju mladi ne mogu ni zamisliti a ipak će jednog dana postati dio i njihovog životnog iskustva.“

Ili, drugim riječima, autorica ističe kako u starosti „banalne stvari postaju značajne“. Njena urbana vizija tako u obzir postavlja pozicije javnih toaleta, sigurnih prijelaza, pa čak i mogućnost ili nemogućnost plaćanja gotovinom u kafiću. Pritom ju je trenutačno stanje gradskog centra, samo „ekstra iznenadilo“, i dodalo dodatnu petlju u cijelom projektu. Nova perspektiva na snalaženje u urbanom svijetu još uvijek se promišlja, što su i gosti imali prilike vidjeti na odabranim radovima. Uz samu urbanu kartu, Helena Klakočar prikazala je i svoje dnevničke nacrte, dajući uvid drugima u njenu riječku svakodnevicu.

Autorica ističe kako u starosti „banalne stvari postaju značajne“.

Rezidencija „Kamov“ samo je još jedna, nova stepenica u umjetničkoj karijeri gošće koja se bavila (i još uvijek se bavi) animacijom, ilustracijom, grafikama, i, konačno, samim stripom koji ju prati od srednje škole:

„Kada sam bila u mariborskoj gimnaziji, ondje je također bio i Milan Erič koji je radio stripove. Izlazili su u studentskom mariborskom časopisu i sviđali su mi se. Kasnije, kao studentica Likovne akademije u Zagrebu, crtanje stripova mi je bio studentski posao i nisam to shvaćala ozbiljno.

Kada bih dala strip, nisam ga tražila natrag kao drugi autori, što mi je danas žao. Ali nisam to ozbiljno shvaćala. Studirala sam grafiku i htjela sam raditi plakati, Bućan je bio naš idol. A radila sam i u animiranom filmu, htjela sam i to naučiti." 

Za strip sam se definitivno odlučila kada sam dobila nagradu, što čudno zvučim, ali ako mi to ide najbolje, najbolja odluka mi je bila da se skoncentriram i ne svaštarim.“

U naredne 24 godine, njen umjetnički opus kritičari i kritičarke sažet će u jednu riječ: izmještenost.

Nagrada u pitanje je jedna od najprestižnijih u pitanju, nagrada Alph-Art za najbolji strip stranog autora u sklopu najvećeg europskog festivala stripa u Angoulêmeu. Nagrađen je strip „Nemirno more“, autoričin dnevnik u stripu nastao za vrijeme rata 1991. godine, „na katamaranu u Grčkoj“. Iako je u početku, kaže, suprugova želja bila i da „krenu na put oko svijeta“, put ih je preko Hrvatske, Crne Gore, Italije, odveo u Grčku. 

Ondje, pripovijeda Helena, njen strip postao je gotovo kao „interni časopis“ među ljudima jer ga je kopirala i dala drugima na čitanje dok je čekala povratak koji se nije mogao dogoditi. „Bojali smo se ići nazad katamaranom jer su tim prijelazom prolazile čarter flote iz Jugoslavije i svi su govorili da ima mina pored Zadra“, objašnjava Helena. Strip će pokušati objaviti u Grčkoj, ali dobit će odbijenicu: „Nije bilo dovoljno smiješno.“ Strip će vrlo brzo biti objavljen u Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Srbiji, a najdulje će mu trebati da izađe u Hrvatskoj (2015.).

U naredne 24 godine, njen umjetnički opus kritičari i kritičarke sažet će u jednu riječ: izmještenost. Od „Nemirnog mora“, pa sve do grafičke novele „El Shatt/fragmenti“, Helena Klakočar pristaje uz tu riječ, ističući kako ju zanimaju „sve moguće migracije“. Autorici je pritom važna i nomenklatura koja razdvaja strip od grafičke novele: „Ako se voda prodaje u prozirnoj ambalaži, a piva u pivskoj ambalaži… Nije svaki strip grafička novela i zašto ih onda miješati?“

Zadnja u nizu grafičkih novela bio je „El Shatt/Fragmenti“, dokumentarna reportaža o uzrocima bijega ljudi, samome putovanju i svakodnevici izbjegličkog života Dalmatinaca u Egiptu tijekom Drugog svjetskog rata. Osim što je htjela prikazati kompleksnost cijele jedne operacije, kao i opseg zbjega, nastojala je pokazati i da je to „jedna optimistična priča o tome kako se čovjek može snaći u bilo kojoj životnoj situaciji.“ Ipak, za crtačicu stripa to je bila i jedna velika obiteljska pripovijest koja ju je pratila od djetinjstva.  Glavni sugovornik i pomagač u tome joj je bio njen ujak, a iako se mama prvotno protivila, ipak su došli do primirja i razgovora o obiteljskom iskustvu jednog posve drugačijeg povijesnog putovanja. 

Osim što je htjela prikazati kompleksnost cijele jedne operacije, kao i opseg zbjega, nastojala je pokazati i da je to „jedna optimistična priča o tome kako se čovjek može snaći u bilo kojoj životnoj situaciji.“

Ipak, među svim tim dokumentarističkim radovima, nalazi se jedan fiktivne prirode, izuzetno drag rezidentici. Riječ je o djelu „Vlaga, sol i mraz“ u kojemu prati tri junaka koji pokušavaju postići – globalni mir! Svaki put kada joj se pruži priliku, bilo u sklopu časopisa, ili rezidencije, autorica se okreće crtanju nove epizode u kojima se „ljudi smiju jer uvijek imaju totalno ludi način (za spasiti svijet op.ur.), ali kroz vrijeme su sve bolji u prezentaciji rješenja, i strip tako završava sa sretnim završetkom, svijetom bez ratova, izbjeglica…“

To je, vjerujemo, idealna poruka za kraj ovogodišnjeg rezidencijalnog programa „Kamov“!

Program Književne rezidencije Kamov odvija se uz potporu javnih potreba u kulturi Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. 

Naslovna: Lara Čakarić