Podijeli sadržaj

  • Podijeli emailom
  • Podijeli na Facebooku
  • Podijeli na X
  • Podijeli s Viberom
  • Podijeli s WhatsAppom
Autor/ica
Ana Širola
Po struci diplomirana ekonomistica, magistra engleskog jezika i filozofije, a i diplomirana knjižničarka. Zaljubljenica u knjižnice i pasionirana gutačica knjiga još od vrtića. Odrasla gnjaveći tete knjižničarke u Ogranku Zamet. više

Nastavak priče o književnim djelima čije se radnje odvijaju na daskama koje život znače započet ću povijesnim romanom Igra sjena autora Josepha O’Connora (zanimljivo je spomenuti da se radi  o bratu Sinead O’Connor). 

To je fikcionalizirana priča o tada još nepoznatom piscu Bramu Stokeru i godinama koje je proveo u Londonu kao upravitelj kazališta Licej. Oduševila me ova izuzetno atmosferična fikcionalizirana biografska priča s izvrsno ocrtanim likovima, zanimljivim i duhovitim dijalozima i mnoštvom stvarnih povijesnih ličnosti koje se prešetavaju kroz radnju. Također je vrlo zanimljivo pročitati s kakvim se sve izazovima suočavao Stoker da bi  kazalište Licej postavio na noge i održavao ga isplativim uz neprestanu borbu s ekscentričnim i nepredvidivim vlasnikom kazališta i jednim od najslavnijih glumaca tog vremena, Henryjem Irvingom. Na pozornici Liceja postavljale su se velike produkcije slavnih drama - Macbeth, Othello, Hamlet, Doktor Jekyll i gospodin Hyde, Mletački trgovac… 

Danonoćni rad u Liceju i prijateljstvo s Irvingom i slavnom glumicom Ellen uzeli su svoj danak njegovom bračnom i obiteljskom životu, kao i književnom stvaralaštvu. Za života ovaj poznati Irac nije bio nimalo poznat kao književnik, njegove književne aspiracije završavale su uglavnom razočaranjima, a Irving se često podrugljivo odnosio prema njegovom stvaralaštvu. Jedina osoba koja ga je bezrezervno podržavala u pisanju bila je Ellen Terry. Roman Drakula čak je jedan jedini put izveden u kazalištu Licej, gotovo posve bez publike, s jedinim ciljem da zakonski stekne uvjet za zaštićenost autorskim pravima oko kojih je vrlo strastvena bila Stokerova supruga Florence koja je na koncu konca i zaslužna za to što danas svi znamo tko je Bram Stoker. Svim ljubiteljima povijesne fikcije, viktorijanskog doba, gotičkih romana, Drakule i općenito dobre knjige od sveg srca preporučujem Igru sjena.

rsz_1igrasjena.jpg

Grad djevojaka autorice Elizabeth Gilbert koji nam iz perspektive starije žene koja se prisjeća svoje mladosti pripovijeda priču o mladosti 40-ih godina prošlog stoljeća u njujorškom kazališnom svijetu.

Devetnaestogodišnja Vivian je izbačena s Vassara jer studij baš i nije shvatila najozbiljnije pa je roditelji šalju u New York tetki Peg, vlasnici Teatra Ljiljan. Ovo staro  kazalište u stanju poluraspada nalazi se usred Manhattana i ne uprizoruje Shakespearea ni Sofokla, već nešto što se prije može nazvati revijom, nego predstavom za što scenarije pišu sami, radnje su uglavnom više-manje nalik jedna drugoj, a najvažnije je da se u njih uklope zgodne plesačice u oskudnim kostimima koje visoko dižu noge. Nema tu visoke kulture, zabava je to za radničku klasu kojoj je cilj publici skrenuti misli sa svakodnevnih problema. 

Vivian se zahvaljujući svojim krojačkim sposobnostima vrlo brzo uklapa među mlade, prelijepe plesačice i zabavljačice koje su u njenim očima vrlo glamurozne i pune životne mudrosti. U pozadini razuzdanih zabava dolaze vijesti o ratu u Europi koje Vivian i njene prijateljice baš i ne doživljavaju, no u kazalištu se uskoro pojavljuje Edna, stara Pegina prijateljica i poznata kazališna glumica iz Londona sa svojim mladim, zgodnim suprugom Arthurom, filmskom zvijezdom. Peg odlučuje uz pomoć svog bivšeg supruga, uspješnog scenarista Billyja, postaviti predstavu dostojnu Edninog talenta i tako kreću planovi i pripreme za komediju Grad djevojaka koji će Teatru Ljiljan donijeti neslućen uspjeh. 

Prva polovica romana je dinamična i uronjena u kazališni svijet i razuzdani glamur noćnog života u New Yorku, no nažalost, antiklimatično se prekida i prelazi u skraćeno prepričavanje idućih 60 godina Vivianinog života koji je puno manje zanimljiv i glamurozan. Dok sam prvu polovicu progutala, druga se razvukla i pred kraj sam jedva čekala da već jednom završim s tim. Unatoč tome mogu preporučiti ovaj roman jer je vrlo čitljiv, donosi zanimljiv prikaz New Yorka u nekim prošlim vremenima i junakinje koje su za ono doba revolucionarno samostalne i provode vlastitu seksualnu revoluciju više od dvadeset godina prije one koja se odvila u 60-im godinama prošlog stoljeća.

rsz_2graddjevojaka.jpg

Distopijski postapokaliptični roman Postaja jedanaest autorice Emily St. John Mandel vodi nas u svijet pokošen smrtonosnim virusom gripe u kojem je preživio samo vrlo mali postotak čovječanstva.

Prošlo je već dvadeset godina od kraha civilizacije kakvu poznajemo, a pustim krajevima između malih i raštrkanih naselja putuje karavana putujućih glumaca i glazbenika koji sebe nazivaju Simfonija i među ostacima civilizacije nastoje prenositi djelić negdašnje kulture. Nakon izvođenja različitih predstava zaključili su da preživjeli u novom svijetu najbolje prihvaćaju Shakespearea te su svoj repertoar ograničili na Bardova djela. 

Osim članova Simfonije u postapokaliptičnom svijetu pratimo i nekoliko drugih likova i njihove živote prije pandemije a svi su oni, naravno, na neki način povezani. Jedan od njih je i Arthur, planetarno popularni Hollywoodski glumac koji na sam dan izbijanja smrtonosne gripe umire od srčanog udara na pozornici izvodeći Kralja Leara, što je još jedan dio razloga zašto uopće pišem o ovoj knjizi.  

Moram priznati da u ovim našim post-COVID vremenima više nisam toliki fan fikcije na temu smrtonosnih boleština koje su pokosile čovječanstvo, ali Postaji jedanaest dajem kviska jer nije pretjerano krvava, jer nije ispunjena užasima postapokalipse u mjeri u kojoj bismo to mogli očekivati, jer je mračna ali ipak ispunjena nekim unutarnjim svjetlom. Ovo je knjiga koja i u krahu civilizacije pronalazi nadu i ljepotu i načine da se život nastavi i kad se dogodi nezamislivo. Jer samo preživljavanje nije dovoljno. Ako sve to nije dovoljno da vas nagna da je pročitate, možete umjesto toga pogledati istoimenu  HBO-ovu mini-seriju. Nisam je još pogledala pa vam ne bih znala reći ništa o njoj osim da je snimljena 2021. godine, da ima 10 epizoda i da na Imdb-u ima ocjenu 7,6.  

rsz_3postaja11.jpg

Za potrebe ovog teksta  pročitala sam i jedan klasik čija se radnja odvija u slavnoj pariškoj Operi Garnier, jedinstvenoj građevini svoje vrste u svijetu čije su fascinantna arhitektura i glasine o duhu koji u njoj obitava zagolicale maštu tadašnjeg novinara, kazališnog kritičara i pisca Gastona Lerouxa i potakle ga da napiše svoje najpoznatije djelo, Fantom Opere

Većina se radnje odvija u samoj zgradi Opere, među brojnim kazališnim ljudima koji se neprestano vrzmaju iza pozornice, po njenim bezbrojnim hodnicima, stepeništima i tajnim prolazima, dok se na pozornici odvijaju raskošna uprizorenja slavnih opera.  Tu su glumci, pjevači, scenski radnici, ravnatelji, konjušari (da, Opera ima i vlastitu konjušnicu!) i mnogi drugi koji su svi upoznati s legendom o duhu iz opere koji smatra da Opera pripada njemu i postavlja svoje zahtjeve - da je loža broj pet uvijek slobodna za njega i da redovito prima plaću. Kad se zaljubi u mladu, nevinu, naivnu i prekrasnu (naravno) sopranisticu anđeoskog glasa malo mu se pamet pomuti od nesretne ljubavi pa krene u osvajanje njene naklonosti, ali baš onako, full psycho. 

Nema smisla da sad previše drvim po samoj radnji jer je toliko općepoznata, bezbroj puta ekranizirana i postavljena na scenu da svi znamo da duh iz opere uopće nije duh već čovjek od krvi i mesa koji zbog svog urođeno deformiranog lica nosi masku i ne želi da ga itko vidi, a Operu poznaje kao svoj džep jer je sudjelovao u njenoj izgradnji pa si duboko u podrumu izgradio i topli dom. Roman se očima današnjeg čitatelja čini vrlo melodramatičan, likovi i radnja su prilično naivni i over the top i na trenutke sam se pomalo dosađivala. Čak ni sam Fantom nije baš tako kul kako sam očekivala da bude, s jedne je strane pun sebe i smatra da je užasno pametan i važan, a s druge se cijelo vrijeme utapa u samosažaljenju, cmolji Christini kako bi htio da ga ona voli zbog onog što on jest dok je istovremeno besramno ucjenjuje da bi dobio tu istu ljubav. Toliko je patetičan da mi ga nije ni žao, iako je, kao, neki tragičan lik. Da Fantom Opere nije u tolikoj mjeri ušao u popularnu kulturu, vjerojatno bih odustala na pola knjige jer život je prekratak a knjiga previše, no ovu je knjigu jako teško odvojiti od njenog nasljeđa i statusa općeg mjesta u popularnoj kulturi pa sam nekako  izdržala do kraja. 

Koji je zaključak? Ako imate viška vremena, uhvatite je u ruke, no osobno mislim da ako je nikad ne pročitate, nećete jako puno propustiti. Rekla bih bolje pogledajte mjuzikl, ali ne volim mjuzikle pa ni to nisam uspjela odgledati do kraja. Baš sam komplicirana. Ali, ako ništa drugo, barem uvijek rado poslušam “Phantom Opera Ghost” od Iced Earth.

rsz_4fantomopere.jpg

Roman I ponovno ljubav nobelovke Doris Lessing iz 1996. godine priča je o šezdeset petogodišnjoj kazalištarki Sari koja priprema predstavu po dnevnicima lijepe mulatkinje Julie Vairon koja je u 19. stoljeću iz Martiniquea doputovala u Francusku. 

Sara je staložena i sposobna žena koja izgleda mlađe od svojih godina, no odavno je odustala od zaljubljivanja i posvetila se radu u kazalištu kojem je suvlasnica. Premijera predstave ima se održati u malom idiličnom selu u Provansi, u kući u kojoj je Julie nekada živjela i cijela kazališna ekipa tamo provodi nekoliko ljetnih  tjedana pripremajući i izvodeći predstavu. Kao što se često dogodi kad skupina ljudi blisko surađuje i provodi sve svoje vrijeme zajedno, unutar ekipe stvara se posebna dinamika i bliskost, što dodatno pojačava čarobna atmosfera seoceta i opčinjenost Julieinom fascinantnom i tragičnom životnom pričom. Bilo kako bilo, u Sari se bude osjećaji uspavani već desetljećima čineći da se odjednom zaljubljuje ne u jednog, već u dva mnogo mlađa muškarca.

Knjiga počinje dosta dobro, uvukla me u priču i Sarinu glavu, no u nekom trenutku se (barem za mene) sve raspalo. Previše likova koji nisu pretjerano važni za radnju, beskrajni opisi rasporeda probi, sastanaka i predstava, besmisleni dijalozi i međusobno recitiranje stihova i doskočica (možda je problem u prijevodu, ali meni je većina šaljivih dosjetki preletjela preko glave) i posve nevjerojatan zaplet u kojem se praktički svi prisutni muškarci zaljubljuju u Saru su rezultirali time da sam na jedvite jade uspjela doći do zadnje stranice. Ovo je bio moj drugi susret s ovom slavnom nobelovkom (prvi je bio jako davno s knjigom Kako sam preživjela i skromno priznajem da mi je u magli) i mislim da do drugog neće doći tako skoro.

rsz_5iponovoljubav.jpg

Naš čovjek na terenu i nije baš roman koji se bavi kazalištem, ali djevojka glavnog lika je kazališna glumica koja priprema premijeru predstave u kojoj glumi svoju prvu glavnu ulogu, pa sam iz tog razloga odlučila napisati nešto i njemu. 

Sanja je mlada glumica koja je prije predstave “Kći Courage i njezina djeca” volontirala u amaterskom kazalištu, a da bi dobila ovu glavnu ulogu morala je pristati na kraju predstave pokazati grudi. Osim toga, i njen partner u predstavi je zabušant, a redatelj iz istočne Njemačke ne govori hrvatski što je često uzrok nesporazuma i napetosti na probama. Uz obavezno podizanje majice na kraju predstave i njen kostim je iznimno oskudan i provokativan te joj je jasno da njena izvedba mora biti apsolutno maestralna ako ne želi upasti u ladicu neozbiljnih “fufastih” glumica koje nitko ne shvaća ozbiljno. Zbog svega toga je pod stresom pa nije baš previše sinkronizirana sa svojim dečkom Tinom, danas novinarom a nekad rokerom, koji ne zna baš najbolje kako uskladiti te svoje dvije osobnosti. Dok ona uvježbava svoju ulogu i priprema se za premijeru, on razmišlja o kreditu i kupnji zajedničkog stana, a usput kao uslugu otuđenoj tetki svom rođaku pronalazi posao reportera u Iraku. U tom privremenom raskoraku bioritmova i fokusa,Tin nizom pogrešnih odluka i ne/djelovanja upada sve dublje i dublje u probleme, sve do trenutka kad se sve oko njega ne raspadne. 

Izvrstan prikaz hrvatske realnosti početkom 21. stoljeća i moj prvi susret s ovim autorom kojeg sam se iz nepoznatog razloga uhvatila tek sada, a kako mi je Naš čovjek na terenu bio izvrstan,  sigurna sam da neće biti i zadnji. 

rsz_6nascovjek.jpg 

Objavljeno

Čitaj i ovo:

/
GKR bira

10 naslova o depresiji i kako se s njom boriti

/
GKR bira

Glazba na stranicama romana: Priče iz Los Angelesa, Daisy Jones i šestorka, Vrijeme je opak igrač…

/
GKR bira

Kada se knjige osjećaju nepoželjno: 10 naslova o borbi cenzora i pisaca

/
GKR bira

Malo drugačija povijest: 10 naslova po našem izboru