Sjaj i bijeda Hollywooda 2. dio: novi paket knjiške napetosti iz L.A. šume

Jednom kad sam ušla u temu novi naslovi su se samo nastavili pojavljivati, pa evo ih još nekoliko koji na različite načine razotkrivaju (ili dodatno zamagljuju) Hollywood.

Roman Hollywood Charlesa Bukowskog (prijevod Predrag Raos) je školski primjer onog što bi braća Francuzi nazvali roman a clef ilitiga po naški roman s ključem - u osnovi se radi o autobiografskom romanu, ali su imena svih protagonista promijenjena. Tako se naš pripovjedač Henry Chinaski (njegov alter ego i čest pripovjedač i glavni lik  u njegovim romanima koji su u većini slučajeva također autobiografski) našao u Hollywoodu sa zadatkom da napiše scenarij za film, nešto što nikad ranije nije radio i nije siguran kako bi to točno trebao napraviti, ali odluči pokušati jer je oko njega puno alkohola pa se to čini kao dobra ideja. Kroz roman ćete sresti mnoštvo jako poznatih lica, kao što su Mickey Rourke i Faye Dunaway (koji su glumili glavne uloge u filmu Barfly za kojeg je napisao scenarij), David Lynch, Francis Ford Coppola, Sean Penn, Madonna i da ne nabrajam dalje, uglavnom zanimljivo društvance. 

Naravno, s romanom nećete dobiti i ključ, ali nama modernim čitateljima je on dostupan na internetu, tako da bez puno muke i razmišljanja možemo pronaći tko je tko u ovom romanu, a oni koji su knjigu čitali u 20. stoljeću morali su malo jače upregnuti moždane vijuge da pokušaju povezati fiktivna imena sa stvarnim osobama. Ovo je jedan jako zabavan i zanimljiv roman kroz koji ćete upoznati kako Bukowskog u njegovim poznim godinama tako i sam Hollywood sa svim njegovim manama i vrl… Ok, manama. 

Normalno da sam nakon čitanja Hollywooda morala pogledati i film Barska mušica iz 1987. oko čijeg se nastanka vrti radnja romana. Film je na svoj način zabavan, ali nije baš za svakoga, ako volite Bukowskog sigurno ste ga već pogledali, a ako ne, iskreno, ne znam hoće li vam se svidjeti. Meni jest, ali isto tako postoji samo mali broj ljudi kojima bih ga iskreno preporučila. Ako volite gledati kako propali pijanci cijele dane vise za šankom, mlate se u mračnim uličicama i opijaju se do besvijesti, onda svakako. Za bonus ćete dobiti i samog Bukowskog koji poluzainteresirano ispija pivu na šanku dok mlađa verzija njega (opet, naravno, Henry Chinaski) kojeg malo preiskarikirano glumi Mickey Rourke oživljava njegove mlađe godine.

Čuvaj se hollywoodske ruke je čudan izbor Damira Biličića  za  prijevod  naslova romana Death by Hollywood, humorističnog krimića kojeg je napisao Steven Bochco, poznati  scenarist i dobitnik deset Emmyja (Njujorški plavci, Zakon u Los Angelesu, Hill Street Blues…) koji je u njega odlučio upakirati  svoje insajdersko znanje o Hollywoodu i svemu što se krije iza njegovog prividnog glamura. 

Zabavna, neopterećujuća i politički nekorektna knjiga za plažu koju možete pročitati u jednom danu. Lagana i sadržajem i veličinom, stane u svaku torbicu. Tu ima seksa, laži i videovrpci. Seksi videovrpci. I ubojstvo. Seksi ubojstvo. 

Što više reći? Neće vam promijeniti život, ali će vas zabaviti na koji sat i to je točno ono što mu je i cilj. Na Goodreadsu ocjene baš i nisu obećavajuće, ali meni uopće nije bio tako loš kako bi se dalo pretpostaviti po komentarima, ne znam što su ljudi točno očekivali kad su ga uzeli u ruke. Čudi me da nije snimljen i film, jer mi se čini da bi odlično funkcionirao na ekranu, malom ili velikom. 

Dolina lutkica autorice Jacqueline Susann (prevela Vesna Valenčić) je unatoč uglavnom lošim kritikama komercijalno bila apsolutni hit kad je izašla te daleke 1966. godine, a moglo bi je se opisati kao malo mračniji i puno kičastiji Seks i grad 40-ih i 50-ih. Tri prijateljice koje se nađu u New Yorku 1945., mlade i željne uspjeha, slave i ljubavi. U doba kad su žene uglavnom bile domaćice, ove tri mlade žene žele imati sve, ali postupno otkrivaju, šok i nevjerica, kako slava i novac ne znače i sreću.

Većina radnje romana se odvija u New Yorku  i odiše njime, ali Hollywood također ima važnu ulogu, kako kao samo mjesto radnje, tako i kroz sve ono što predstavlja i zahtjeva od onih koji ga žele pokoriti. Svijet velikih studija, moćnih producenata, mladih starleta i velikih glumica srednjih godina koje se bore s prvim znakovima starenja koji često znače i kraj karijere. Lutkice iz naslova su zapravo male šarene tabletice, neke omogućuju spavanje, neke daju energiju za dugotrajna naporna snimanja, od nekih se kilogrami tope kao čarolijom, a sve zajedno vode na neka jako loša mjesta. U svoje vrijeme je ovaj roman bio skandalozan, a iz današnje je perspektive prilično pitom, ženski roman pun drame, intriga i seksa, ali samo iza kulisa, pa se nitko neće morati hvatati za bisere. Lagano, campy, trashy, zabavno. Jedna od najboljih loših knjiga koje sam pročitala u dugo vremena. Toliko je loša da je fantastična! 

Ne mogu vjerovati da ovo nisam pročitala s 14 godina kad sam prolazila fazu Sidneya Sheldona i Danielle Steel, bila bi mi hit. Naravno, nakon što sam pročitala knjigu, morala sam pogledati i film da vidim je li uhvatio tu treš kvalitetu, ali nažalost nije. Rekla bih da je bio zastario i one godine kad je izašao, 1967., jer iako je radnja iz 40-ih  godina prebačena u 60-e, što se vidi iz estetike, ipak je nekako izvan duha svog vremena jer nigdje nije za čuti rokenrola, a ni za vidjeti niti jednog jedinog hipija niti ikakve naznake kontrakulture, samo mjuzikli i pjevači šlagera. Jedino zanimljivo u tom filmu bila mi je Sharon Tate u ulozi Jennifer, što je pomalo jezivo kada znamo što se dogodilo samo dvije godine kasnije. 

A to nas vodi do sljedećeg naslova - Tarantinovog Bilo jednom u Hollywoodu (prijevod Mirna Čubranić). Tko je gledao film zna da je Sharon Tate važan lik u filmu, a isto vrijedi i za roman koji je Tarantino napisao dvije godine kasnije. Poznavajući njegov opus, kad sam prvi put gledala film bilo me malo strah kako će prikazati ubojstvo na Cielo Driveu, no zanimljivo je što je stvorio jedan paralelni svemir u kojem Sharon nije tragičan lik, već samo stanuje u kući do one koju je napala Mansonova obitelj, pa je ovo zapravo priča koja, za razliku od stvarnih događaja, ima sretan završetak. 

Iako film i knjiga dijele istu priču i likove, roman nije jednostavna novelizacija, već proširuje i produbljuje ono što je u filmu samo naznačeno, razlomljeniji je od filma, s puno digresija i pozadinskih priča, više saznajemo o likovima i njihovim unutarnjim previranjima što je jako zanimljiva nadopuna na film. Također, Tarantino si u romanu daje oduška pa nadugačko raspreda o raznim ljudima i detaljima iz povijesti Hollywooda, što može biti zabavno ili naporno, ovisno o tome koliko vas ta tema zanima. 

Meni je bilo zanimljivo, iako nisam posebno zainteresirana za vesterne koji su se snimali u to doba, a o kojima Tarantino očito puno zna i želi s nama podijeliti to znanje. Film i roman čine dva lica iste priče, a zajedno su posveta Hollywoodu 60-ih i nisam posve sigurna funkcionira li roman sam za sebe. U mojoj glavi su sad već toliko isprepleteni da ne mogu procijeniti, ali rekla bih da je idealno kada idu u paketu i međusobno se nadopunjavaju.

Drago mi je da je mama mrtva (prijevod Hana Samaržija) autobiografski je roman Jennette McCurdy u kojem opisuje svoj problematičan odnos s majkom — što se, naravno, naslućuje već iz naslova. Ovo je ujedno i priča o modernom Hollywoodu iz perspektive djeteta, jer Jennette je bila dječja glumica koju je ambiciozna majka neumorno vodila na audicije, tečajeve glume i plesa i snimanja raznoraznih serija i filmova. Bivša zvijezda Nickelodeonovih serija brutalno je iskrena u prikazu majčina toksičnog utjecaja, emocionalnog i fizičkog zlostavljanja skrivenog iza kulisa obiteljskog života ali i šire slike holivudske industrije koja godinama okreće glavu od problema dječjih zvijezda. 

Neke se scene čitaju kao najcrnji humor, ali iza njih stoji stvarnost toliko bolna da tjera na pauzu nakon svakog poglavlja. Moram priznati da prije čitanja ove knjige nisam imala pojma tko je Jennette McCurdy, njena niša se očito nije našla u mom području interesa, a i slava ima gradacije. Mogla bi se na ovu ispovijest gledati i kao na besramno unovčavanje obiteljskog prljavog rublja i pokušaj revitaliziranja stare slave, no čitajući sam stekla dojam da se više radi o nekakvoj katarzi i želji da kaže svoju istinu. 

Također, nakon što je odbila 300 000 dolara za šutnju o svemu što je doživjela u Nickelodeonu, neka je ona nama ispričala kako se veliki studio i njegov Stvoritelj odnose prema dječjim glumcima. Bravo za nju, sretno joj bilo i nadam se da su crne godine stvarno iza nje i da joj je ova knjiga označila i kraj i novi početak.

L.A. kvartet autora Jamesa Ellroya je sada već klasik kriminalističkog noir žanra čija se radnja odvija u Los Angelesu krajem 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog stoljeća. Prvi dio serijala, roman Crna Dalija, bavi se jednim od najozloglašenijih neriješenih slučajeva umorstva u povijesti Hollywooda, kada je pronađen iskasapljen leš mlade Elizabeth (Betty) Short. Brutalan način na koji je mučena i ubijena izazvalo je velik interes javnosti, no opsežna i dugotrajna istraga do danas nije urodila plodom. 

Napisane su mnoge knjige i snimljeni mnogi filmovi i TV serije na temu ubojstva Elizabeth Short, koja je nadimak Crna Dalija dobila nakon što ju je tako nazvao jedan novinar, jer je uvijek nosila uske crne haljine i obilazila barove u potrazi za vojnicima koje bi zavela. Ellroyev roman koristi vrlo specifične, poznate činjenice o Betty Short, no njegova priča o istrazi i njenom razrješenju je potpuno fikcionalna. Roman se zapravo ne bavi filmskim svijetom i Hollywoodom, osim što se zna da je Elizabeth žarko željela biti glumica (iako ne postoje zapisi o tome da je ikad uspjela doći i do najmanje uloge),ali ipak na neki način reflektira sve ono što on predstavlja. Zanimljiv je dio o znaku Hollywood koji je upravo u doba kad se radnja odvija prestao biti Hollywoodland i postao onakav kakvog ga znamo danas. 

Vrlo mračan i kompleksan roman koji će vas držati na rubu stolice do samog kraja. Brian de Palma je 2006. godine snimio i istoimeni film koji je, unatoč njegovoj redateljskoj palici i zvučnom kastingu, prilično negledljiv. Za početak, ako niste pročitali knjigu, apsolutno ništa vam neće biti jasno, jer su scene iz romana samo nabacane u kadrove bez smisla i konteksta, a gluma je drvena i neuvjerljiva. Prva polovica filma dosta vjerno prati radnju romana, a onda na polovici kao da je scenarist shvatio da je radnja prekomplicirana, pa je pola priče izbacio, a drugu polovicu okrenuo naglavce, skratio, zbrzao i otišao na pivu s frendovima. Uglavnom, knjigu preporučam ljubiteljima hard boiled noira, a film baš nikome.

Drugi dio kvarteta zove se Veliko ništavilo, vodi nas u korumpirani, nasilni i rasno podijeljeni Los Angeles 1950. godine i osim brutalnim umorstvom mladog glazbenika, bavi se i lovom na vještice Istražne porote za otkrivanje komunističkog utjecaja u filmskoj industriji. Roman ima tri glavna lika čije se priče izmjenjuju iz poglavlja u poglavlje i moram priznati da nakon 100 stranica više nisam znala tko pije a tko plaća i nekoliko puta sam odustajala pa se vraćala pa opet odustajala jer se jednostavno nisam uspjela ufurati u priču. Puno likova, puno politike i kompliciranih odnosa,  puno kratica raznih organizacija koje su u međusobnom sukobu, a za koje ja nisam uspjela zapamtiti koja je koja. 

Nakon pauze za rekuperaciju ponovno sam se uhvatila ovog zadatka i onda kao da je nešto kliknulo i pregazila sam ga kao plitak potok. Priča je stvarno zamršena, likove je jako teško voljeti i navijati za njih, a ako patite od političke korektnosti onda ovo nikako nije roman za vas. Svi su likovi duboko kompromitirani nasilni  rasisti, homofobi i šovinisti, čak i kao kao, nisu. To su bila takva vremena, pa pretpostavljam da je onda ovo jedan jako autentičan, a rekla bih i jedan jako “muški” roman. Osim političkih spletki, tu je i jako komplicirani krimi zaplet s brutalnim i groznim psihopatskim ubojicom, kriminalno podzemlje koje ide ruku pod ruku s velikim studijima, ali i policijom, nema tu dobrih i loših dečki, svi su premazani svim mastima i nikome se ne može vjerovati. Nisam sigurna kome bih preporučila ovaj roman jer definitivno neće biti svačija šalica čaja, ali za one koji vole mračnu atmosferu, psihološku dubinu i surovu dekonstrukciju američkog sna, Veliko ništa bi moglo biti jako zanimljivo štivo.

Vjerojatno najpoznatiji iz ovog kvarteta jest roman L.A. povjerljivo, naravno, zahvaljujući ekranizaciji iz 1997. godine. Ellroy ovdje ponavlja prokušanu formulu s tri glavna lika čije se priče izmjenjuju iz poglavlja u poglavlje, opet su to vrlo nesavršeni muškarci s kojima se jako teško poistovjetiti ili suosjećati s njima i njihovim problemima. Zaplet je opet vrlo kompliciran s mnoštvom likova i podzapleta koje je ponekad teško pratiti, u nekim trenucima sam poželjela da sam otvorila neki dokument u kojem ću bilježiti likove i njihove međusobne veze da si olakšam čitanje. 

Ova priča, kao ni Crna Dalija, zapravo nema previše veze sa Hollywoodom i svijetom filma, ali nećemo sad cjepidlačiti, moram pisati o njoj da ne ispadne da sam se uzalud namučila probijajući se kroz ovaj zaplet. Najbliže što smo se ovdje približili Hollywoodu (osim geografski) je kad se susretnemo s elitnim prostitutkama koje su prošle plastične operacije da bi što više nalikovale filmskim zvijezdama. Još uvijek mi nije jasno da li jedan od mafijaša dejta pravu Lanu Turner ili prostitutku koja izgleda kao ona. Koliko je ovo muški roman i koliko Ellroy, čini se, ne zna ništa o ženama ilustrirat ću jednim prizorom iz romana u kojem prostitutka Lynn (Kim Basinger u filmu) za radnog vremena izgleda kao Veronica Lake, dakle rasna plavuša, a onda se navečer istušira, opere kosu i iz kupaonice izađe kao brineta. A drugi dan je, po dužnosti, opet plavuša. Jer to tako ide. Znaš li ti, crni Jamese, koliko se žene moraju namučiti za tako nešto?!? Sve frizerke i frizeri svijeta na ovo doživljavaju trenutačni mini moždani udar. 

Po romanu je snimljen i jako poznati Oscarom dvostruko nagrađeni film iz 1997. Nekim čudom sam ga uspjela ne pogledati sve do sada kad sam ga pogledala odmah nakon čitanja knjige, dok mi je još svježa.  Radnja je, srećom, puno jednostavnija, izbačeno je puno likova i podradnji (da nije, trebala bi serija od tri, četiri sezone, a ne film od dva sata), ali je i dalje komplicirana. Treba i u tu biti koncentriran da bi se pohvatali svi konci, a svakako pomaže ako ste prije toga čitali knjigu pa znate pozadinske priče i puno više o samim likovima. Poseban bonus - u filmu Kim (koja je za tu ulogu dobila svog jedinog Oscara)  barem ne postaje brineta po potrebi.

Zadnji roman kvadrilogije je Bijeli jazz i iako sam imala najbolju volju pročitati i njega, L.A. povjerljivo me toliko izmučio da se nakon njega nisam mogla natjerati da nastavim. Ellroyev stil ipak nije za mene, unatoč svim kvalitetama koje njegovi romani nedvojbeno imaju. Prva tri romana u kvartetu preveo je Damir Kovačić, a četvrti Vladimir Cvetković Sever.

To je to od mene za sada, ali da ne biste pomislili da sam iscrpila holivudsku temu odmah najavljujem i treći dio ove sage, jer u rukavu imam još naslova koji me intrigiraju. Izgleda da su i mene zaveli holivudski sjaj i bijeda pa još uvijek ne mogu prestati čitati i pisati o njima.