Poznati pobjednici Književne nagrade Drago Gervais za 2025.: Esej o noći i San od sanj najbolja djela

Povjerenstvo u sastavu Boris Perić, Ivica Prtenjača, Vlado Simcich, Milorad Stojević i Dora Šustić primilo je do 31. svibnja 2025. godine 50 rukopisa u konkurenciji za nagradu za najbolje neobjavljeno književno djelo te 11 prijedloga tiskanih knjiga za nagradu za najbolje objavljeno književno djelo na nekome od idioma čakavskog narječja, objavljeno u protekle dvije godine. 

Nakon razmatranja neobjavljenih rukopisa i objavljenih knjiga koji su ušli u uži izbor nagrade odlučeno je da se za Književnu nagradu Drago Gervais za 2025. godinu:

a) u kategoriji neobjavljenog rukopisa predloži književni esej pod naslovom Esej o noći. Rukopis je poslan pod šifrom MALANOĆNAMUZIKA. Nakon proglašenja pobjedničkog rukopisa, otvaranjem koverte sa šifrom utvrđeno je da je autor nagrađenog rukopisa Marko Pogačar iz Zagreba.

b) u kategoriji najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskoga narječja hrvatskoga jezika predlaže se zbirka pjesama Jurjice Vesne Gržalja, San od sanj, Ogranak Matice hrvatske u Rijeci : Studio TiM, Rijeka, 2024.

a) Obrazloženje prijedloga rukopisa pod naslovom Esej o noći za Književnu nagradu Drago Gervais u kategoriji neobjavljenoga rukopisa

Prosudbeno povjerenstvo u uži je izbor uvrstilo 5 rukopisa proze i 1 rukopis poezije na sastanku 15. rujna 2025. godine donijelo odluku da se u kategoriji neobjavljenoga rukopisa nagrada Drago Gervais dodijeli rukopisu naslova Esej o noći. 

U prosudbenom postupku Povjerenstvo se rukovodilo kriterijima utvrđenim i primijenjenim u postupcima u ciklusima nagrade 2015., 2017., 2019., 2021. i 2023. godine. Prvi je kriterij književni. Odnosi se na specifične poetičke i estetičke zakonitosti oblikovanja književnog izričaja. U sklopu prvog kriterija uzimali su se u obzir formalni i sadržajni elementi proze (motiv, fabula, siže, tema, ideja, zaplet, kompozicija) i poezije (metar, ritam, stih, motiv, asocijativni sklopovi, figure, kompozicija). Drugi je kriterij izvanknjiževni. Odnosi se na recepciju rukopisa, raspon čitateljske publike kojoj bi djelo bilo upućeno i namijenjeno, potvrđivanje, učvršćivanje i promicanje renomea nagrade Drago Gervais, snaženje njezinog nacionalnog utjecaja i odgovor Nagrade na aktualna društvena kretanja. U završnom koraku prosuđivanja u odnos se dovode ta dva kriterija, uz puno uvažavanje specifičnih zakonitosti književnog i izvanknjiževnog polja. 

Iako svoju rodnu odrednicu naoko nosi već u naslovu, „Esej o noći“ Marka Pogačara teško je bez ostatka strpati u neku od ladica kojima bi, bar u svojem školskom pristupu, trebala baratati suhoparna književna analiza. Eseju on uvelike duguje okvir i strukturu (ili, kako Ludwig Wittgenstein reče, oblik i smisao) i tu svakako valja pohvaliti autorovo nastojanje da tu danas već prilično zanemarenu literarnu formu održi na životu, štoviše, da vješto iskoristi sve mogućnosti koje mu ona pruža i kreira svoj tekst kao čitanja vrijedno književno djelo razigrane ozbiljnosti i suverena vrludanja svim putovima, puteljcima i stranputicama što ih zadaju tema i „žanr“. A da se to postigne potrebna je isto tako suverena pripovjedačka strategija, koja će nit teksta, a time i pozornost čitaoca, uza sve izlete u vlastita i tuđa razmišljanja sigurno vratiti izvornoj zamisli. Esej je, mogli bismo reći, pripovjedna forma srodna prozi (nikako puka podvrsta) u njezinim zahtjevnijim oblicima, a opet, tkivu „Eseja o noći“ nikako ne možemo poreći naglašenu poetičnost koja mnoge rečenice pretvara u stihove, kadre da svoj smisao opravdaju i u lirskoj formi. Jer „Esej o noći“ – smije li se u njegovu kontekstu uopće reći „bjelodano“? – nije samo „kulturna povijest noći“ kao takve - što bi se s pravom moglo pomisliti s obzirom na brojnost različitih pristupa temi, bogato ilustriranih i pomno izabranim citatima iz umogleđa drugih autora – nego i naglašeno autorska refleksija, da ne kažemo intimna „noćna“ ispovijest, čija zgodimična autobiografičnost, međutim, vješto izbjegava glibove stereotipne autobiografije.

Utoliko ne bi trebalo začuditi svrstamo li „Esej o noći“ u okruženje književnih djela kao što je, primjerice, roman „Zapisi Maltea Lauridsa Briggea“ Rainera Marie Rilkea, čija je romaneskna ich-forma također duboko protkana sretnim uplivima eseja i lirike, a da time ni trenutka ne upada u zamke artificijelnosti ili čak manirizma, koje bi njezinu autentičnost mogle staviti u pitanje. Da, „Esej o noći“ takvo je djelo i duboko vjerujem da će naklonjeni čitalac, koji se u zadovoljstvo svoje lektire voli upustiti i intelektualno, prepoznati njegovu iznimnu kvalitetu. Sasvim gramatički, Pogačarova noć zapravo nema množine, a teško ju je zamisliti i u jednini. Ona je činjenica, ona je opći pojam, ona je stanje svijesti, a bome i onog neuhvatljivog trenutka u kojem, frojdovski rečeno, nesvjesno kroz svoju poroznu membranu prodire u svijest. O prodorima pisao je i Jean Baudrillard, nazivajući prodor simulacije (simulakruma) u stvarnost „terorom“. Pogačar, pak, u svoju „fenomenologiju noći“ nerijetko upisuje strah, ali – bilo to Baudrillardu na pameti ili ne – u izvornom značenju engleskog izraza „terror“, što ga je Ann Radcliffe još u doba tzv. gotičkog romantizma označila kao „strah koji oplemenjuje dušu“. Riječju, noć je ono što potiče na razmišljanje, koje će, opet, svoju materijalizaciju ponajprije pronaći u formi eseja i njegova suptilnog premještaja prema lirskom iskazu, koji u sebi pomiruje intimo šifriranje i uvriježenu redundantnost, odnosno, malčice pojednostavljeno, osobno i opće.

Jedan moment koji u sebi provodi to pomirenje svakako su snovi, trajna preokupacija svakog čestitog noćnika, koja ga po buđenju stavlja pred nemilosrdno pitanje treba li ih bilježiti i ako da – kako? Sigmund Freud je, što i nije nepoznat podatak, godinu objavljivanja svojeg „Tumačenja snova“ postdatirao iz 1899. u 1900., ne bi li time naglasio njegov „stoljetni značaj“. Iako su ga mnogi, već po naslovu, zasigurno smatrali sanjaricom, ono što je zaista bilo epohalno činjenica je da „Tumačenje“ nudi uvid u nesvjesno-podsvjesnu strukturu snova, kao i moguć dokaz da psiha, poput pekara iz nekoć poznate pjesme Bijelog dugmeta, radi i noću. „Esej o noći“ nudi pak književnu analizu snova, sastavljenu prema svim pravilima struke, analizu koja bi rečenom noćniku – da, onom što ga je od Aloysiusa Bertranda baštinio Charles Baudelaire - mogla itekako pomoći da se snađe u njihovoj literarizaciji, ma koliko se ta doimala poput Borgesove „Knjige od pijeska“, a i ne baca nam uzalud onaj neki čovječuljak iz bajke u oči upravo pijesak, kojim će nas, malo slobodnije interpretirano, prevesti u san i generirati nam snove. Noćnik će, međutim, upozorava nas autor „Eseja“, sanjati i ako ne spava, stapajući, bit će, u blaženstvu snohvatice san i stvarnost u stvarnost sna. Da stvarnost jedne noći nije ujedno i stvarnost čitava života, to su znali i Arthur Schnitzler i Stanley Kubrick i Nicole Kidman, koja tu rečenicu na kraju Kubrickove ekranizacije Schnitzlerove „Nove sna“ tako dojmljivo izgovara. Ali stvarnost noći nije ni stvarnost dana, što nam autor „Eseja“ zorno pokazuje na najmanje tisuću i jednom primjeru, naposljetku i na onom da se Šeherezada ne bi baš bila proslavila nekakvim pričama tisuću i jednog dana. Kako noć u nekoj općoj predodžbi ne može bez glazbe, „Esej o noći“ ima i svoj specifični soundtrack, naznačen, uostalom, već i u autorovu natječajnom pseudonimu „Mala noćna muzika“. Iako se u tekstu implicitno ne spominje, teško je tu ne pomisliti i na Gustava Mahlera, u čijoj Trećoj simfoniji (četvrti stavak) Friedrich Nietzsche upozorava čovjeka da „pazi što mu govori duboka ponoć“, jer „svijet je dubok i mišljen dublje nego dan“. Ako ćemo taj stih u „Eseju“ i uzaludno tražiti, on iz njega sve vrijeme prosijava, usudio bih se reći, kao neizgovoren lajtmotiv. I noć nije samo mišljena drukčije i dublje od dana, već nudi i izazove koje dan ne poznaje. Pa nije uzalud filozofski dvojac Bruckner/Finkielkraut u svojem u nas nažalost neprevedenom zajedničkom prvijencu „Au coin de la rue, l'aventure“ gradu kakav poznajemo danju stavio uz bok i onaj pustolovni „drugi grad“, što nam ga otkriva i oblikuje noć.

A ako je Bertrandova „Gašpara noćnika“ u glazbene sfere i prenio Maruice Ravel, neće nam biti naodmet prisjetiti se i da je Ravel bio jedan od omiljenih skladatelja austrijskom piscu Thomasu Bernhardu, što ga Pogačar u svojem eseju također izdašno citira (i to s dobrim razlogom). Znalci će reći da je upravo Ravel svoji neprestanim variranjima jedne te iste glazbene teme (usp. Bolero) ponukao Bernharda da u svojoj prozi primijeni sličan sintaktičko-stilistički postupak (usp. Gubitnik), ali tome se nakon čitanja „Eseja o noći“ može pridodati i zamjedba da se sama noć u svojoj esejističkoj razradi povodi za istom „komunikativnom“ međuigrom motiva kao što to u glazbi čini, recimo, fuga. Noć, rekli bismo, za Pogačara nije puki predmet promatranja i razmatranja, već nas – poput sablasti kod Jacquesa Derride – slijeće u vlastitom domu i od nas traži razgovor. A kako se Derrida u svojoj knjizi „Spectres de Marx“ u kontekstu rečena salijetanja (hantologie) obilato koristio i njemačkom inačicom „heimsuchen“, ne čudi ni da se autor „Eseja o noći“ na jednom od središnjih mjesta svojeg razmatranja poslužio frojdovskim terminom unheimlich.

Ukratko, njemačka riječ unheimlich, koja u spektru svojih značenja sadrži i stranost i prisnost, i domaće i ono što bi mu trebala biti suprotnost, a Freud je definira kao oznaku za stanje lagane jeze, u kojem bojažljivo naslućujemo povratak nečeg nekoć poznatog i prisnog, a potom potisnutog, u svijest, najbolje opisuje i Pogačarov pristup noći kao poznato-nepoznata terena s kojim nam valja komunicirati. Tu ne treba posebno isticati ni da je Freudov esej „Das Unheimliche“ velikim dijelom analiza pripovijetke „Der Sandmann“ E. T. A. Hoffmana (prevedene u nas kao „Pješčuljak“), dakle, priče o istom onom maločas spomenutom biću koje nam u bajkama pijeskom generira snove, a u spomenutoj nas pripovijetci lišava vida. Podvučemo li ovdje crtu, slobodno možemo reći: noć je prisna i noć je strana, noć je dom i noć je sablast što ga salijeće, noć traži razgovor i noć traži govor, noć traži pristanak i noć nudi pijesak, noć je drugo, a opet i ono izvorno naše. Noć, što svojim tamnim koloritom kod Byrona postaje svemirom, nekom će biti zvjezdanom svjetlošću prošaran melem na rane dana. U redu, ovo je već poezija, ali i „Esej o noći“ velikim dijelom i jest poezija. I – što je možda najvažnije – upravo na taj način udovoljava svim zahtjevima svojeg tumačenja. „O noći, uzeh već kokain“, glasi jedan poznat stih Gottfrieda Benna. Na tom tragu možemo mirne duše reći da je „Esej o noći“ nokturno bez vanjskih stimulansa. Riječju, književni esej kakav ima biti. I valja ga nagraditi, čak i za volju digniteta same nam književnosti, koja, ako ćemo pravo, nikad nije ni mogla bez noćnih tema. A noć je ipak i svakodnevna pojava, koja ne usrećuje samo vampire. 

S obzirom na sve ovo, zaključeno je da rukopis Esej o noći doseže navedene književne i izvanknjiževne kriterije, stoga predlažemo da mu se dodijeli Književna nagrada Drago Gervais u kategoriji neobjavljenog rukopisa.

b) Obrazloženje prijedloga San od sanj, Ogranak Matice hrvatske u Rijeci : Studio TiM, Rijeka, 2024. autorice Jurjice Vesne Gržalja, za nagradu u kategoriji najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskog narječja.

Zbirka Jurjice Vesne Gržalja (1941.) San od sanj izražajno je usredotočenog stiha pisana tijekom više godišnjih doba i razdoblja života. Pjesme su to o gubicima, nepovratnosti vremena, ali i ljepote koju je život nosio, a autorica ih je post zabilježila u vinjetama uspomena, kovitlacima nepredvidljivosti koji su pokretali cijeli aparat promišljanja o susretima i rastancima. Dakako, to su teme oduvijek poznate u tradiciji svjetske poezije i književnosti. No, ovdje je riječ o čakavskoj književnosti, onoj koja polako odumire i ostaje tek u simboličnim tragovima među govornicima, najčešće, starije dobi. Uzročnike tomu nije potrebno dugo tražiti – migracije velikog broja stanovništva iz drugih krajeva ne samo Hrvatske, nego i regije, donijeli su određenu ireverzibilnu neuravnoteženost među govornicima čakavskog narječja i nužnu prilagodbu prema standardnom jeziku. Stoga ne treba čuditi što je ova zbirka upravo onaj pisani spomenik jeziku koji se želi sačuvati od potpunog zaborava i nestanka. 

San od sanj posveta su moći održanja zavičajnog govora, u ovom slučaju rodnog mjesta autorice Jurjice Gržalje, Šmrike, i to pronicavim neprikrivenim motivima nostalgije i melankolije koji prevladavaju cijelom zbirkom unesenim u stihove nježnošću i radošću istovremeno. Umjesto tugom za prošlošću natopljenim riječima, autorica je pjesme napisala lakoćom zanesene i zaigrane poetese hrabro istražujući sve mogućnosti toplog i, njoj očevidno, prisnog čakavskog narječja, njezini su stihovi iznimni jezični i tematski skladan kompozicijski doseg, rijedak u dijalektalnom izričaju, koji ponekad zna biti pomalo ograničen svojim redundantnim vokabularom, no u ovom slučaju pokazujući upravo suprotno – kako je vitalan i snalažljiv. 

O otpornosti na vanjske utjecaje nekom drugom prigodom. Autorica je kao i u svojim prethodnim zbirkama okrenuta sebi, ali ne na neki egoističan način, već gradeći prekrasne slike uskrsavajući prethodni stariji i pravedniji svijet ''u njegovoj osjetilnoj realnosti, birajući domaći jezik kojim se govorilo u njezinoj obitelji i zavičaju'', kako je navela čakavska autorica Vjekoslava Jurdana u svom eseju Između neba i zemlje o Gržaljinoj poeziji. San od sanj snažna je posveta čakavskom jeziku i kulturi koji nam ubrzano izmiču iz lokalne zajednice, stoga je važan literarni i estetski dokument vrijedan naše pažnje.

Imajući to sve u vidu, predlažemo da se knjizi San od sanj autorice Jurjice Vesne Gržalja, dodijeli nagrada Drago Gervais u kategoriji najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskog narječja.      

Prosudbeno povjerenstvo jednoglasno se složilo da treba pohvaliti:

Proza (rukopisi)

   1.  (Šifra: vsd345) Zar opet tata, Ružica Gašperov (Split)   
   2. (Šifra: TIRKIZNI NEBODER 2025) Plavokrug, Ema Brkljača (Rijeka) 
   3. (Šifra: CHOPINOMANIA) Gouldova stolica, Marta Glawatzky Novosel (Zagreb)
   4. (Šifra: KSSS1008) Trešnja, Mislav Živković (Đakovo)

Poezija (rukopis)

1. (Šifra: HAIBUN) Zmišane štajuna, Marina Valković (Vrbnik) 

I ovom prilikom, utemeljitelju Književne nagrade Drago Gervais predlažemo da se nastavi, ili prema vlastitoj procjeni, ojača promicanje njezinog nacionalnog karaktera i utjecaja. Upravo je izlazak regije iz njezinih vlastitih okvira najbolji način njezinog predstavljanja.