Susret Najboljih godina uz obitelj talijanskih sladoledara i ponekog pjesnika

Zadnji susret čitateljskog kluba pred ljetnu stanku izvukle smo iz službenog prostora naše zametske knjižnice i smjestile ga tik uz nju, na terasu kafića. 
Roman koji smo čitale trebao je biti ležeran i opuštajuć. Pokazalo se da Sladoledari nizozemskog autora Ernesta van der Kwasta nisu ispunili taj dio u potpunosti. Priča o životnim odabirima u mnogim je segmentima bila vrlo ozbiljna.

Čitateljski klub: Najbolje godine
Odabrano djelo: Sladoledari
Autor: Ernest van der Kwast
Susret: 1. srpnja 2024. u 18 sati

Ono oko čega smo se usuglasile je neujednačenost romana, varira od odličnih, zanimljivih dijelova i portreta likova do dosadnijih i prema mišljenju članica nepotrebnih nabrajanja, recimo, pjesničkih festivala ili hotela u kojima je glavni lik Giovanni Talamini provodio veći dio svog života. 
Ono najzanimljivije u romanu povijesni je prikaz nastajanja sladoledara kao zanimanja što se pokazalo kao težak i mukotrpan posao iako nijedna od nas to nije doživljavala na taj način prije ovog romana. 
Stari način nastajanja sladoleda ručnim upravljanjem strojevima, pronalaženje prave recepture koja je razne okuse dovodila do savršenstva, način života obitelji sladoledara koji su živjeli odvojeno i na dvije adrese u ljetnoj sezoni - dijelovi su koji su nas zainteresirali i naučili nečem novom.

Isto tako, cijeli niz likova, članove obitelji Talamini, autor odlično gradi i portretira. Kroz njihove odnose iznjedrili su i glavni problemi ovog romana. Prihvatiti bespogovorno obiteljsku tradiciju i posao ili se hrabro oduprijeti i tražiti neki svoj put koji će kod ostatka obitelji neminovno naići na osudu. Jer kad su pjesnici i oni koji se njima bave bili shvaćeni?

Članice su istakle da im je možda najzanimljiviji dio romana bilo pitanje očinstva kod dvojice braće koje izaziva mnoge moralne dvojbe i o tome smo najviše raspravljale na našem susretu. Postati biološki otac djetetu kojeg će tvoj brat odgajati kao svoje većini je nezamislivo, ali smo saznale i da nije bilo toliko neuobičajeno u prošlosti.

Osebujni likovi, zanimljiv povijesni dio, dašak humora kojim je roman prožet pridonijeli su dobroj raspravi među članicama. 
Iako je dio koji govori o pjesnicima bio možda najslabije prihvaćen, napisan suhoparno, za kraj smo ipak pročitale jednu pjesmu. 
Ljetu ususret druženje nam je, umjesto sladoleda, začinila pjesma Enesa Kiševića "nije moru sve ravno do mora".

U rujnu se družimo uz američkog autora, sjajnog pripovjedača američkog juga. 
Do tada, vrijeme je za slobodni izbor štiva, svako po svom guštu.