Izložba Milijane Babić "Afterparty" u Gradskoj knjižnici Rijeka

Izložba se temelji na umjetničkom istraživanju Milijane Babić o menopauzi i starenju, provedenom tijekom 2024. i 2025. godine u produkciji Galerije Prozori - Knjižnice grada Zagreba (kustosica: Petra Dolanjski Harni), u suradnji s Gradskom knjižnicom Rijeka, etnologinjom dr. sc. Željkom Jelavić te dizajnerima Anom Tomić i Marinom Krstačić-Furićem.

Fizička i mentalna posvećenost, dugotrajnost istraživanja, proces koji se neprestano nadograđuje i preispituje, komunikacija, upornost, posvećivanje pažnje, izdvajanje vremena, aktivistički impuls, kolaboracija i umjetnički senzibilitet - sve su to referentna mjesta oko kojih svoje umjetničko djelovanje gradi Milijana Babić. Ona su i uporišta, fiksne točke kojima se vraća i iz kojih uvijek iznova kreće, čak i onda kada okolnosti nisu predvidljive ili podržavajuće. Navedeno se prelama i kroz izložbu Afterparty u čijem je središtu knjiga nastala na temelju dvogodišnjeg umjetničkog istraživanja o iskustvima žena vezanima za menopauzu  i starenje. 

Kroz dugotrajan proces razgovora, druženja, bilježenja i prikupljanja, autorica brojna osobna iskustva provlači kroz umjetničku obradu kreiravši kolektivni narativ koji čine glasovi oko 200 žena sudionica istraživanja. No nije riječ samo o knjizi kao o materijalizaciji i estetizaciji umjetničkog procesa, okupljanju i sabiranju rezultata ili njihovom upisivanju u javni prostor kroz medij knjige. Jednako je važno sve ono što je prethodilo. Radi se, naime, o nizu umjetničkih situacija koje su se odvijale kroz neformalne razgovorne formate. Ti su događaji, premda jednokratni i efemerni, nosili emotivni intenzitet i postali mjesta kolektivnog iskustva i podrške.

Povezujući za žene koje su prošle menopauzu, utješni i osnažujući za one koje ju prolaze, a u njihovoj se pozadini nalazi simbolički kapital autorice - dugogodišnja angažiranost, povjerenje koje gradi s lokalnim zajednicama te feministička etika brige i solidarnosti kao konstitutivna obilježja njezine umjetničke prakse. Naime, istraživanje je u početku bilo usmjereno na javni poziv ženama da artikuliraju vlastita iskustva menopauze i starenja, da ih pretoče u riječi, sliku ili bilo koju drugu formu, što se pokazalo zanimljivim, ali nedovoljnim. Pozivom na ovakvo pisano sudjelovanje otvoren je prostor za dijalog, no u vremenu digitalne komunikacije i online života, klasični pisani format koji se uspostavlja na relaciji one koja pita i onih koje odgovaraju, dakle u određenoj distanci, nije bio dostatan. Stoga uz dobivene pisane priloge, transkripti susreta uživo, kao svojevrsnih događaja koji su okupili i povezali žene različite po svojoj dobi, obrazovanju, senzibilitetima i iskustvima, čine temelj knjige. U njima se ogledaju snaga razgovora, afektivna razmjena i proces zajedničkog oblikovanja značenja kao epistemološki čin koji življeno iskustvo pretvara u legitimno znanje.

Knjiga tako postaje i umjetnički rad i hibridna dokumentarna forma i svjedočanstvo - materijalizacija dijeljenog iskustva, refleksija o transformaciji, društvenom i osobnom poimanju, ali i položaju ženskog tijela u razdoblju peri/post/menopauze i starenja. Krenuvši od onoga što je bilo nužno, a to je izmjestiti temu menopauze iz farmaceutskog i medicinskog diskursa („Uzmi pauzu od menopauze!“), iz privatnosti doma, iz prostora šutnje i nedijeljenja („Ne sjećam se da je moja mama ikad izgovorila riječ menopauza ili spominjala tegobe vezane uz nju. 

Menopauza nikad nije bila tema, a kamoli razlog da uspori ili se odmori.“), iz sfere lošeg i jeftinog humora („Lako vama ženama, vi samo raširite noge.“) ili, pak, iz sfere ignoriranja i nerazumijevanja, kao što se pokazalo da je čest slučaj u radnom okruženju („Manje se koncentriram i ne mogu više radit šesnaest sati dnevno, mogu radit osam, ali toliko sam i plaćena. Ali svejedno sam užasno frustrirana. To što me stalno tjera naprijed, da moram bit još bolja, još bolja, još uspješnija, još nešto...“), autorica je otvorila prostor u kojem se menopauza može promatrati iz emancipatorne perspektive - kao dio žive, stvarne svakodnevice, ali i kao područje političkog i kulturnog djelovanja. Umjesto da se shvaća kao kraj ili gubitak gdje se žensko tijelo tumači isključivo kroz funkciju ili deficit, menopauza se pokazala kao točka transformacije, proces u kojem se redefinira odnos prema vlastitom tijelu, starenju i društvenim očekivanjima. „Ljudi su mi postali puno manje bitni, ne meni bitni ljudi nego sporedni ljudi u mom životu (…) puno manje me zanima šta oni misle. Normalno, bitni ljudi su ti uvijek bitni, i uvijek ti je bitno njihovo mišljenje, ali sporedne uloge,  to me jako rasteretilo. Dalo mi je neku sigurnost. Sigurnost da idem svojim putem.“

Dok je u sklopu prvog galerijskog izlaganja rada u Galeriji Prozori izložba uključivala umjetničku knjigu te umjetnički kalendar, izveden i u formi plakata za galerijske izloge, u netipičnom izlagačkom prostoru Gradske knjižnice Rijeka rad se, uz knjigu, predstavlja u formi video instalacije. Osim prikaza na ekranima unutar izložbenog prostora, jedan se segment izložbe odvija i u javnom prostoru, kroz digitalne oglasne površine, kao gesta koja istodobno upućuje na sam rad i čini ga vidljivim izvan galerijskog konteksta. Video instalacija kombinira režirane fotografije umjetnice s iskazima žena sudionica istraživanja. 

Na fotografijama autorica preuzima ulogu modela te u improviziranim scenografskim postavima, nastalim unutar vlastitog životnog prostora koji je privremeno postao izvedbena scena, performativno oblikuje vizualni pandan temeljen na osobnom iskustvu i iskustvima drugih žena. Koristeći vlastito tijelo kao materijal i medij kojim se referira na njihove izjave, dovodi u pitanje društveno konstruiranu sliku menopauze, izvodeći njezinu dekonstrukciju kroz vizualne i relacijske geste. Na tom tragu fotografije postaju svojevrsni prevedeni prostor između osobnog i kolektivnog te kritički vizualni odgovor autorice na prikaze menopauze kakvi se viđaju unutar uobičajenih vizualnih kodova. Odluka da preuzme ovlast nad vlastitom reprezentacijom ujedno je i metonimijska gesta kojom zahvaćajući u dijelove ženskih iskustava, ukazuje na njihovu kompleksnost, preoblikujući reprezentacijske režime koji menopauzu drže u sferi nevidljivog ili stereotipnog.

Osim izravnog doprinosa vidljivosti i reaktualizaciji teme menopauze kroz umjetnost, rad u cjelini u fokus uvodi i nužnost strukturnog objašnjenja same teme. Drugim riječima, krenuvši iz osobnih okolnosti i subjektnih pozicija brojnih žena, moguće je zapratiti uzorak simptoma, stanja, osjećaja itd. koji se provlače kroz tekstualne priloge, a osobito kroz provedene razgovore, ukazujući pritom na šire društvene mehanizme koji ih oblikuju. U završnoj zajedničkoj fazi uredničkog rada na knjizi njih smo okupile i razdijelile po poglavljima, s time da nije riječ o fiksnim nepromjenjivim cjelinama, nego o fluidnim i premještajućim pitanjima o tjelesnosti, starenju, seksualnosti, promjenama, društvenom, radnom i obiteljskom okruženju. Ispostavilo se da slična i/ili preklapajuća iskustva, prepoznavanje i zrcaljenje jednih u drugima, ali i uvažavanje specifičnosti, ukazuju na širu društvenu uvjetovanost teme, umjesto da ju se skreće prema objašnjenjima kao što su osobne okolnosti i osobine ličnosti. Stoga je Milijanin rad i poziv na promjenu paradigme - na pomak s individualiziranih objašnjenja prema razumijevanju da je način na koji i same doživljavamo i govorimo o menopauzi i starenju oblikovan normama, očekivanjima i društvenim pritiscima. U tom smislu, umjetnost  se ovdje ispostavila ne samo kao medij reprezentacije navedene tematike, nego i kao alat afektivne i društvene reorganizacije. U knjizi Kulturna politika emocija Sara Ahmed postavlja pitanje: što se događa kad je jedan ugođen na sreću, a drugi izgubi tu ugođenost? Nadalje, Ahmed zaključuje da ako ugođena tijela imaju prednost u odnosu na druga tijela, onda je ima i njihova sreća. 

One čija tijela više ne sudjeluju, mijenjajući se i fizički i psihički, postaju afektivni stranci, koji se „pojavljuju po rubovima prostorija, primijećeni maglovito ili uopće ne, dok vrebaju iz sjene, iz onih tihih kutova gdje se pretpostavlja da borave oni nesretni“. Nije li to upravo ono o čemu govori jedna od sugovornica kada kaže: „Kad pređete pedesetu i kad vide da ste ušli u menopauzu, kad se to ne može sakriti, onda vas otpišu. Nakon toga dolaze na pozicije mlađe osobe, ljepšeg izgleda, sposobnije, brže, produktivnije.“ No, afekti mogu biti i prostor otpora: kad ih prepoznamo, imenujemo i dijelimo, oni se mogu „odlijepiti“ od dominantnih značenja.

Na tom tragu umjetnički rad Milijane Babić pokazuje da je promjena moguća kroz afekt - kroz osjećanje koje prelazi u djelovanje - jer, kako piše Ahmed, ono što osjećamo ne pripada samo nama, nego i kružnim putanjama između tijela, prostora i društva. Time osjećanje postaje politički čin kojim se afirmira prisutnost onih koji su inače gurnuti na rub, pa afekt postaje sredstvo solidarnosti, otpora, preoblikovanja društvenih odnosa i kreiranja novih prostora zajedništva. Naći taj prostor, između ostalog, u mediju knjige uvrštene u fondove narodnih knjižnica i u rukama što većeg broja žena; učiniti ga vidljivim kroz različite izložbene postave, kao i kroz druge formate, poput kalendara na zidu, plakata u galerijskom kontekstu ili intervencija u oglašivačkom prostoru, nije ni bezazleno ni nevažno. 

Petra Dolanjski Harni

Milijana Babić (Rijeka, 1974.) je multimedijalna vizualna umjetnica. Njezin umjetnički rad zasniva se na performativnoj umjetničkoj praksi i često razvija u smjeru kontekstualno specifičnih dugotrajnih akcija u javnom prostoru. Na osnovu dokumentacije akcija nastaju multimedijalni radovi namijenjeni galerijskoj publici. Polazišna točka njezinog rada je propitivanje vlastite pozicije žene i umjetnice u neposrednom životnom okruženju. Formalno umjetničko obrazovanje stekla je na Tehnološkom institutu u Durbanu, Južnoafrička Republika (2001., BA), i Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani (2007., MA). Od ranih 2000-ih izlaže na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u regiji i međunarodno. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Kustosica: Petra Dolanjski Harni
Suradnica: dr. sc. Željka Jelavić
Fotografija: Nada Žgank
Grafičko oblikovanje i postav: Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić

Umjetničko istraživanje podržali su:

Knjižnice grada Zagreba; Gradska knjižnica Rijeka; Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka; Muzej suvremene umjetnosti Zagreb; Etnografski muzej Zagreb; Udruga LORI; Terapijska zajednica Matriks za snove – Dom zdravlja PGŽ; Neformalni čitalački klub Dašak pozitive; Klub umirovljenika Čavle; Volonterski program HKD-a na Sušaku – Volontiram u kulturi; Udruga Pariter; Udruga Delta 5

Zahvale: sudionice istraživanja

Realizaciju projekta omogućili su Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grad Zagreba; Grad Rijeka – Upravni odjel za odgoj i obrazovanje, kulturu, sport i mlade; Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.