Ljetna priča iz Benčića 2026.: stvaranje trajnog životnog alata Riječana uz kreativnost, znanje i knjigu

Ponekad se čini kao da fizička stvarnost gotovo više nije potrebna. Najveći kulturni centri na svijetu su Instagram i Netflix. Očito, živimo izrazito “scroll” živote provodeći dane klizeći kroz beskonačne nizove objava, videa i fotografija. Na događanja nam se često ne ide, ostavljamo "srca". 

Izazovi se vide u raznim aspektima života. Izvora informacija je više nego ikada, a smanjen je osjećaj prave informiranosti. Ideološka naelektriziranost na temelju lažnih ili površnih objava i vijesti postaje sve oštrija. Psiholozi i psihijatri iz prve ruke govore o porastu tjeskobe mladih. Istraživači djetinjstva utvrđuju smanjenu psihomotoičku sposobnost djece. PISA testovi u obliku statistike jasnije pokažu kako imamo više problema s dubljim razinama različitih oblika pismenosti... Nedavno je čak jedno ozbiljno istraživanje dovelo u izravnu vezu masovnije širenje "pametnih" mobitela i demografske poremećaje jer nestaje prava socijalizacija, upoznavanje, približavanje. Možemo beskonačno u nabrajanju. 

Uzoriti magazin The Atlantic je napisao prilično intrigantan tekst The End of Reading is Here čije čitanje svakako preporučujemo. Niti je čitanje s nama oduvijek niti postoje jamstva da će s nama biti zauvijek. Zamislite se kako sjedite i radite u jednoj knjižnici čitajući takve naslove? 

Jedna mala knjižnica kraj tih titanskih procesa ne može imati pravocrtnu plovidbu. I moramo ju prihvatiti tako burnu, prljavu i nezgodnu.  

Na fotografiji: Nakon jedne od interaktivnih radionica "Ljetne priče iz Benčića" na kojoj djeca hodaju i rade s blatom ispred Gradske knjižnice Rijeka zbog poboljšanja senzoričkog sustava.

Posao kojim se mi bavimo i sve što nastojimo stvoriti je u mnogočemu suprotan suvremenom postojanju. Svaki sadržaj je opipljiv, sadržajan i prisutan. To je svakako prirodno za mjesto koje se bavi tiskanim knjigama i fizičkim programima edukacije.

Naše mjesto autentično povezuje ljude koji se ne boje susreta s nepoznatim iako znamo kako zajednički život nikada nije jednostavan. Ipak, povezivanje s novim ljudima jedan je od imperativa, a ako se to odvija kroz kreativnost sve je još i bolje.  Ipak, ponudi li vam netko dolazak na radionicu na kojoj će oko vas biti ljudi koje ne poznajete i nije neka prodajna točka na koju ćete jednostavno "pasti". 

Razgovarati s nepoznatima je važno iako nas u djetinjstvu svi oko nas uvjeravaju u suprotno. Da su svi poslušali takvu poruku ne bi daleko dospjeli kao kultura i kao civilizacija. 

Na fotografiji: Dvorište kao dnevni boravak grada tijekom festivala Tobogan.

Pogledamo li i povijest života same književnosti autori su vrlo često svojim izborom ili socijalnim formatom svog vremena bili vrlo udaljeni od čitateljske publike. Pisali bi najčešće zbog intimnih potreba za izražavanjem i stvaranjem umjetnosti koju se htjeli dijeliti s drugima, a ponekad bi se to spojilo sa značajnijim javnim priznanjem, obično posmrtnim. Rijetko s novcem. Potonji se u autorskom životu počeo pojavljivati onda kada je i pisanje zbog potreba tržišta moglo stvarati priče na koje se može zalijepiti cijena. 

Život suvremenih pisaca je značajno drugačiji. Osim što su i sami "tvorci sadržaja" i krojači famozne vidljivosti kroz uvodno spomenuti balon digitalnosti autori puno više i značajno izravnije sudjeluju u svim oblicima javne komunikacije. Pri tome i sami iskazuju hrabrost jer većina se sasvim sigurno bolje osjeća iza tipkovnice.

Sada se taj razgovor odvija izravnije i češće. Na mjestima koja su ponekad i nezgodna.

Na fotografiji: Ivana Šojat na susretu Knjiga na jutarnjim mjestima ispred Gradske knjižnice Rijeka.

A nezgodno može biti i vrijeme. Apsolutna većina kulture se odvija poslijepodne. Pretpostavka je da u jutarnjim satima većina ljudi radi, a kultura pripada onome što čini "slobodno vrijeme" te je to obično večer. Pogledate li kalendare svih kulturnih organizacija formulacija "u 18:30" sati bit će najčešća. Ipak, kako se promijenilo naše društvo tako se je promijenila i ta logika. 

Društvo više ne čine zaposleni na tvorničkim trakama već i obrtnici, samozaposleni, vlasnici, iznajmljivači. Ljudi čiji je radni dan obično cjelodnevan, ali jednako tako i oni kojima džepovi slobodnog vremena mogu nastati u neočekivanim dobima dana. 

Dodatno, demografska struktura društva je postala potpuno drugačijom - zajednica 65+ je najviše rasla, a mijenjale su se i njene potrebe.

Na fotografiji: Književnik Edo Popović na druženju "Knjiga na jutarnjim mjestima".

Sve veći broj umirovljenika odlazak u mirovinu ispravnije shvaća kao vrijeme u kojem se zrelost života koristi za učenje, aktivnost, kreativnost, a ne za odjavu od interesa. I u tom segmentu tema nam je hrabrost. Umirovljenici se često boje - osjećaja pregaženosti vremenom, osjećaja nepostojanja mogućnosti svladavanja nove tehnologije, osjećaja da će ih netko prokazati kao suvišne. 

To je osjećaj koji se u zajednicama mora značajno razbijati, a kreativnost se treba razvijati kroz različite formate, oblike, pokušaje i pogreške. Mentalno stati s odlaskom u mirovinu često znači oduzeti si dobrih dvadeset godina ispunjenijeg i kvalitetnijeg života. 

Na fotografiji: Radionica crtanja stripa za umirovljenike u Gradskoj knjižnici Rijeka. 

Kada umirovljenici u osam i pol sati ujutro tijekom ljeta dolaze crtati strip u knjižnicu ili snimati film znamo kako je granica komfora puštena iza nas te kako postajemo bolje društvo. Ako je riječ o kakvom međugeneracijskom transferu tim bolje.

Društvo je često obilježeno "kultom mladosti", a pomak prema "kultu iskustva" bit će poželjniji za sve nas. 

Na fotografiji: Radionica snimanja filma s"Bacačima sjenki". 

Možda je upravo u bazenu generacijskih pitanja i objašnjenje zašto toliko volimo povijest. Provedete li uz neki od mnogobrojnih AI alata svojevrsnu analizu "o čemu online Riječani pričaju najviše" pokazat će vam da je to upravo povijest. 

I realnost potvrđuje kako Riječani jako vole povijest svoga grada doživljenu kroz prostor, a jedna od trajno traženih knjiga je "Kako čitati grad". Sve šetnje posvećene prošlosti uvijek su ozbiljno posjećene i prepune pitanja. 

Šetnje otvaraju različite vidike. Nije tu riječ samo o tome da nas zanimljivi vodiči opskrbe informacijama koje ćemo prepričavati za nedjeljnim ručkom već nam pomiču perspektivu. Odjednom prepoznajemo neke nove potencijale, nove uloge, nove logike prostora koji nas okružuje. Oni tako prestaju biti samo kulisa već mjesto djelovanja. 

Na fotografiji: Šetnja s Danielom Torjan posvećena murvama. 

Na fotografiji: Šetnja s Markom Smoljanom posvećena povijesnom urbanizmu Potoka i Brajde. 

U govoru o baštini treba pronaći konstruktivne puteve. Najpoželjnije je kada se neka vrijedna zgrada može kvalitetno revitalizirati i dobiti novi život što je upravo bio slučaj knjižnice s vezanom Dječjom kućom. U tvornici cigareta tada nisu mogli ni naslućivati što je njihova budućnost. Osim što cigareta nije poželjan predmet, sada je sve puno čitatelja.

No povijest je i vrelo ideja iz kojih učimo ili se s njima možemo igrati na kreativne načine. Kada se i bavimo poviješću nastojimo ju pretvoriti u svoj alat. Nismo mi njen te neće biti dobro ako svaki dijalog završimo s "joj, kako je nekad bilo lijepo", a ne s "joj, što možemo sada napraviti". 

Na fotografiji: Obilazak Gradske knjižnice Rijeka posvećen povijesti kulture čitanja u Rijeci.

Na fotografiji: Radionica šivanja plave pregače inspirirana bivšom tvornicom motora.

Na fotografiji: Radionica kolažiranja nostalgije u sklopu programa "Radno čitanje".

Na fotografiji: Radionica izrade likera Muzeja grada Rijeke 29. 6. koji je bio posvećen starim identitetima prostora kroz nove oči, a ovdje je nekada bila i manufaktura ruma. 

Na fotografijama: Radionica izrade pizze ispred bivše pizzerije Viktorija. 

U kontekstu ljubavi prema povijesti ne izazivaju sva razdoblja jednake emocije. Prema dalekoj Austro-Ugarskoj uglavnom postoji divljenje jer je to zemlja koja je stvorila Rijeku i ostavila nam u nasljeđe prekrasnu arhitekturu. Prema bliskim devedesetima postoje strasti koje su ponekad i konfliktne. 

I to je vrijeme prema kojima treba pristupiti otvoreno i iskreno s obzirom da su nam postale udaljene više od četvrtine cijelog jednog stoljeća.  

Na fotografiji: Panel o riječkim devedesetim godinama u Gradskoj knjižnici Rijeka. 

Veliko je pitanje što je uopće budućnost. Osjećaj je da smo napustili logiku napretka XIX. i XX. stoljeća kroz koje smo mislili kako ćemo biti sretniji s više stvari ili s novom tehnologijom. 

Iako je i dalje uzbudljivo maštati o svemiru i novim susretima kao da nam to nije dovoljno. Možda jer smo predugo sami i nitko se nije javio na naše poruke koje smo ostavili na putujućim satelitima.

Na fotografiji: Predavanje o potrazi za životom u svemiru Astronomskog društva Rijeka.

Često se osjeća kao da žudimo za novim velikim i uvjerljivim idejama.  Je li to kolonija na Marsu ili univerzalni prihod za sve koji bi nam ublažio stres zarađivanja, veliko je pitanje.  

A ideje nastaju samo onda kada slušamo dobru priču, gledamo izvrsnu izvedbu ili prisustvujemo predavanju koje nas tjera na razmišljanje. To se jasno osjetilo, primjerice, na razgovoru o budućnosti kada je arhitekt Idis Turato govorio o novim zajednicama i čovjeku budućnosti rekavši da su prava tema "novi samostani", mjesta i rada, istraživanja, kontemplacije i odmaka. Ti naši "samostani" dobivaju tek neke nove konture.

Programi koje kao građani posebno prepoznajete upravo su oni koji ljude osnažuju i uključuju. To su sadržaji koji nude novu vještinu, novo iskustvo ili jednostavno priliku da čovjek učini nešto što nikada prije nije pokušao. Upravo takvi susreti pokazuju koliko kultura može biti prostor za pomicanje razmišljanja. 

Na fotografiji: Idis Turato na panelu o knjizi Šok budućnosti govori o potrebi za "novim samostanima".

Na fotografiji: Panel s Karin Doolan o knjizi "Šok budućnosti". 

Za bolju budućnost hrana je jedan od najvažnijih elemenata. Osim što nas jako lijepo spaja za zajedničkim stolom, pitanja hrane su jedna od onih koja nas opterećuju na podosta načina. Možda ponekad u našem okolišu postoji nešto što možemo bolje iskoristiti, a možda na nekom svježem receptu učiti od tradicije. 

U tom kontekstu svakako nam je važan osjećaj odmaka od industrijskog. Još je važnije nešto samostalno proizvesti te se zato u gradovima i razvijaju koncepti poput knjižnica sjemenja ili aktivne sadnje na balkonima. 

Na fotografiji: Ručno valjanje fuži u Muzeju grada Rijeke. 

Na fotografiji: Radionica izrade proizvoda od plodova murve. 

Na fotografiji: Radionica izrade domaćeg ketchupa od vlastitih pomidora. 

Rijeka se mijenja, a novu energiju joj pružaju joj potpuno novi ljudi. Kroz 150 godina ozbiljnijeg urbanog razvoja Rijeka je bila gotovo isključivo prostor dolazaka vrlo različitih stanovnika. To se je nakon prekida nastavilo i u novim okolnostima iako s obzirom na globalizaciju novi susreti spajaju još različitije kulture. Tada u zajednicama nastaje i nervoza na čijem ublažavanju treba raditi. Najbolje kroz izravno upoznavanje. 

Kada organiziramo događanja posvećena strancima, doseljenicima i novim Riječanima, ne stvaramo tek jednokratnu zabavu. Iskreno vjerujemo da knjižnice s vrijednim akterima iz zajednice mogu biti jedna od ključnih niti procesa uključivanja novih stanovnika u lokalnu zajednicu. 

Na fotografiji: Veliko druženje programa "Selotejp" Gradske knjižnice Rijeka u kojem novi stanovnici uče jezik, kulturu, značajke nove sredine. 

Na fotografiji: Veliko druženje programa "Selotejp" Gradske knjižnice Rijeka u kojem novi stanovnici uče jezik, kulturu, značajke nove sredine. 

Opstanak grada ovisi o novim stanovnicima. A opstanak kulture nekog grada ovisi o novim kreativcima. Kada je riječ o kreativnoj klasi niti jedan grad na svijetu, čak i oni najveći, ne funkcioniraju tako da kreativna klasa nastaje isključivo lokalno. Svi se bave privlačenjem novih jer interes je imati što bolje dizajnere, književnike, filmaše, tvore videoigara, glazbenike, tiskare, rukotvorce, majstore. 

Poseban interes zajednice je pak nastanak lokalnih pisaca. O piscima iz autentičnog ambijenta ovisi intelektualna klima zajednice, izdavaštvo, mediji, cijeli ekosustav misli neke sredine. Moramo nastaviti razmišljati mi, a ne algoritam. Spisateljstvo je i pravi dokoličarski interes jer nije svako pisanje lov na karijeru i komad tržišta. U eri AI-a pisati iz baš čistog kreativnog interesa još je i važnije.

Na fotografiji: David Čarapina u razgovoru s Lucijom Klarić, jednom od izabranih rezidentica u sklopu programa Književna rezidencija Kamov Gradske knjižnice Rijeka.

Na fotografiji: Druženje Spisateljskog kluba Gradske knjižnice Rijeka na večeri čitanja svojih radova. 

Kulturne interese čine ljudi kojima se nešto stvara.  Ponekad je riječ o hobiju, ponekad o sasvim praktičnim potrebama, možda nekome samo nedostaje ključna informacija. I ono što je ključno - možda ih uopće nemate. Ni znanje ni informacije ni vještinu. Pa što? Zamislite život u kojem se ograničavate s time što ne znate i zatvarate prozor za sva nova iskustva? Bilo da je riječ o sadnji rajčica, slikanju, šivanju ili rukotvorinama, nije presudna sama tema. Presudan je trenutak u kojem odlučujemo postati sudionicima, a ne samo promatračima. 

Zato trebamo mjesta koja nas poučavaju od samih temelja, a ne osuđuju jer nešto ne znamo. Mjesta greške, pokušaja, eksperimentiranja, bez pritiska. 

Na fotografiji: Radionica kućnog veza prema motivima kukaca.

Na fotografiji: Radionica izrade kutije od otpisanih knjiga. 

Jedan od najvećih sramova i prepreka za dolazak na kreativnu radionicu vjerojatno je misao "što će ljudi reći, pa ja ne znam provući ni konac kroz iglu". Takvim osuđivanjima više se ne možemo prepuštati.

Kako su se mijenjali naši poslovi i životi sigurno je većina građana postala manje spretna u raznim kreativno-motoričkim vještinama, "sam svoj majstor" ideji te je to tim više razlog da u njima opet postanemo dobri. 

Kreativnost je ponekad terapija, ponekad ispušni ventil, ponekad ciljana aktivnost i izvor našeg posla. Mnogi savjeti kažu kako je što god radili često potrebno napraviti potpuni odmak. Kada ste računovođa koji je cijeli dan u excel tablicama i računovodstvenim softverima odlazak na slikarsku radionicu kvalitetan je odgovor na pogrešne formule, neuračunat PDV, fiskalizaciju, fiksne stope u projektima, krivo upisane brojeve u narudžbenicama... 

Na fotografiji: Radionica slikanja s motivom limuna.

Jedna od zapaženijih knjiga proteklih godina djelo je Martina Puchnera "Pisani svijet - kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju". U kinima je trenutačno najveći hit "Odiseja", priča stara 3000 godina! Recimo si to na glas. 3000! Priče nam nevjerojatno puno znače. 

Priče koje želimo su ponekad strašne što je nešto poput mentalne reminiscencije na naše prethodnike pored vatre u tamnoj noći. Kroz suočavanje sa strahom ljudi su se osnaživali. 

Priče su ponekad i WTF, posebno onda kada su iz manje poznate i autentične narodne tradicije. Odgovarali smo na svoju dosadu, neprijateljstva, strah, nadanja kako god smo znali, a to su često bile priče. 

Ne želimo biti samo njihovi slušatelji. Važno je znati i kako ispričati svoje i nove. Neka istraživanja kažu kako svake godine koristimo 338 riječi manje te je to trend koji traje petnaest godina. Trebamo jamstva i mjesta koja će nam jamčiti da nećemo ostati nijemi. 

Na fotografiji: Dark Storyteller drži predavanje o duhovima.

Na fotografiji: Srebrenka Peregrin pripovijeda narodne WTF priče. 

Na fotografiji: Aleksandra Šutalo tijekom vođenja programa Vox Hub koji je bio usmjeren na osnaživanje nastupa, govora i samopouzdanja. 

Koliko se potrebe za pričom i izravnim sve više transformiraju svjedoči i porast interesa za sve aktivnosti koje spajaju društva u pravi fizički susret. Često je u njihovom temelju rješavanje kakve zagonetke - to pokazuje i da se kao odrasli želimo igrati. U sjajnoj knjizi "Homo Ludens" jedan od ranih majstora kulturne antropologije Johan Huizinga stavio je igru u središte razvoja civilizacije. 

U takvim trendovima leži i tajna popularnosti kvizova, slušaonica LP ploča... Traži se nešto opipljivije što ispunjava zadovoljstvom.

Na fotografiji: Igranje Murder Mystery igre u Gradskoj knjižnici Rijeka.

Na fotografijama: : Igranje Murder Mystery igre u Gradskoj knjižnici Rijeka.

Na fotografiji: Kviz u dvorištu art-kvarta Benčić u organizaciji Muzeja grada Rijeke, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i Gradske knjižnice Rijeka.

Na fotografiji: Greenlight Collective sajam LP ploča u Dječjoj kući. 

Digitalni način života oslabio je našu sposobnost dugotrajne pažnje i imaginacije, upravo onih sposobnosti koje dubinsko čitanje razvija. Ali nije stradalo samo čitanje. Naše strpljenje za slušanjem je narušeno. Kao iskusni provoditelji programa često osjetimo kao da je publici neobično teško - sjediti, prepusti se slušaju, sudjelovati u razgovoru. Razgovori ne mogu uvijek biti zabavni, nije ni svaki prenositelj poruke jednako karizmatičan, ali to ne znači da su ideje i znanje koje se šire manje vrijedne. 

Ipak, pitanje odnosa vremena i čitanja je izrazito važno, a problematično. Najveći izazov nije pronaći knjigu nego vrijeme i koncentraciju za čitanje. Navedeno nas toliko i ne treba čuditi - odmor od posla je gotovo novi fenomen pa tako i tema stvaranja vremena za čitanje.

Na fotografiji: Predstavljanje knjige "Plave kute idu na more" Ane Rajković Pejić. 

Na fotografiji: Razgovor s autorom Vidom Barićem u sklopu programa "Radno čitanje".

Uz sve to, ponekad se čini kako muškarci i žene gledaju različito na pitanje slobodnog vremena. Ali i oko toga postoji jedna specifična diskrepancija. Muškarci kao sudionici događanja u kulturi su jako česti i s razlogom završavaju na Instagram profilu #samotipovi. Opravdano smo svi senzibilniji na takva pitanja iako ponekad iza sudionika stoje slučajnosti, nečija nedostupnost, odustajanja...  

Ipak, situacija je još radikalnija kada pitanje prenesemo na područje publike. 

Na fotografiji: Publika na druženju s Ivanom Šojat. 

Smatramo kako je to ozbiljno društveno pitanje. Ne vjerujemo da muškarce ne zanimaju ili životu ne doprinose teme kvalitetne književnosti, osobnog razvoja, psihologije, vrtlarstva, hodanja, kuhanja ili čitanja već je pitanje zašto se interes muškaraca sve manje ostvaruje u stvarnom prostoru stvaranja. Zarobljenost u online sukobima, povijesti, algoritmima i videoigrama postaje time sve izraženija.

I zbog toga treba tražiti formate koji su uključiviji i opušteniji. Događanja koja su samo u formatu "pozornica-gledalište" prestaju biti ona koja su nam najzanimljivija. 

Na fotografiji: Predstavljanje knjige "Hodanje" Dubravke Zime u sklopu programa Radno čitanje. 

Kao što je pred nama i promjena odnosa prema digitalnom i samo digitalno stvaranje proživljava nevjerojatne transformacije. U tijeku radnog života iste generacije koja je stvorila prve web stranice kasnih devedesetih godina pedantnim programiranjem sada nastaje svijet proaktivnih AI agenata koji sofisticirane proizvode rade umjesto vas. Pisanje, crtanje, dizajniranje, sviranje, video kreacija... Sve je u turbulentnom bubnju egzistencijalne krize koju generiraju Claude, Grok, ChatGPT.... 

Ipak, i u digitalnom stvaranju ostat će ključna autentičnost i osobna vještina. "Prompt" kultura ne treba nikome izbrisati osobnu, individualnu i snažnu potrebu za osobnim izražavanjem i porukom. Čak možda i suprotno. 

Na fotografiji: Radionica izrade plakata u sklopu programa Rasadnika - odjela za mlade Gradske knjižnice Rijeka.

Na fotografiji: radionica fotografiranja baštine s arhitekticom Anom Orlić.

Za grad koji je postao ozbiljnija struktura isključivo zbog industrijskog stvaranja neobično je koliko je ono nestalo iz svakodnevnog ambijenta. 

Prije petnaest godina kao velika budućnost predstavljani su 3D printeri za koje se tada govorilo kako će ih svatko imati doma. To se nije dogodilo, ali ono što se dogodilo je daljnja evolucija te nevjerojatne aditivne tehnologije. Pristup uređajima kao što su 3D printeri nije svakodnevan te trebamo mjesta na kojima nešto možemo stvoriti. 

Nije tu riječ samo o 3D printerima - gradovi koji stvaraju "hubove" sa sofisticiranom tehnologijom, a na principu pristupačnosti građanima sigurno postaju snažniji i konkurentniji. Mjesta u kojima je neku ideju moguće realizirati su privlačna mjesta.

Na fotografiji: Radionica 3D printanja i modeliranja čvorova. 

Sve dotaknute teme kada ih preselimo na teren djetinjstva postaju još složenije. Djece je daleko manje nego u ranijim generacijama i time su nam dragocjenija, a ponude je izrazito puno. U žurbi za pružanjem potpuno novih iskustava često im uskraćujemo neka temeljnija i važnija. Možda nije najvažnije biti u najhiperaktivnijem "aquaparku" već je zanimljivije kada se djeca gađaju s tri boce vode koje su sama našla na ulici, napunila, smislila scenarij igre. 

Na prvu ćemo reći i kako znamo dežurnog krivca za sve, a on je na fotografiji ispod. To je pogrešan pristup. Od digitalne kreativnosti se ne smije bježati jer pravilno korištena oplemenjuje, a ono od čega treba je digitalna ovisnost. I dalje nam nitko ne brani da formativna iskustva djece kada je riječ o digitalnom oblikujemo.

Nastavno na komentar o ženama kao korisnicama većeg broja kulturnih programa, obratite pažnju i na ovu fotografiju. I oko nje smo zamišljeni.

Na fotografiji: "Gaming" turnir na velikom platnu u Gradskoj knjižnici Rijeka. 

Sva relevantna istraživanja pokazuju kako ozbiljan problem postaje fina motorika. Nju joystick ne može nadoknaditi. Dobro je dokumentirano da kada se ona ne razvija slijede i kognitivne posljedice. Djecu smo s društvenom evolucijom počeli ponekad i neracionalno štititi od rada, pokušaja i rizika, a najviše od rada ruku. 

Vrijedne odgajateljice i učiteljice kojima je znatno evoluirao edukacijski rad ne mogu nadoknaditi ono što se nije razvijalo kod kuće od malena,

Na fotografiji: Učenje korištenja alata ispred Dječje kuće zajedno s roditeljima.

Uz finu motoriku nameću se i pitanje općeg fizičkog stanja djece. Sigurno nisu i ne trebaju svi biti sportaši, posebno ne natjecateljski. No kretanje je ključan dio igre te kroz njega se razvijaju i neki od ključnih kognitivnih područja. 

I vidite li još nešto neobično na ovoj fotografiji? Kao što su u slučaju "gaminga" na njoj bili samo dječaci, ovdje su to samo djevojčice. Još smo zamišljeniji.

Na fotografiji: Plesna radionica u Dječjoj kući.

Što se našeg terena rada tiče on se isto ne može beskonačno širiti te se nastojimo usmjeriti na područja koja smatramo vrijednima, a sebe u njima jakima. To je svakako kreativnost. Kada ona uspjeva spojiti i pitanje fine motorike, koordinacije i osjećaja za prostor sa sposobnošću stvaranja nečeg novog to je vjerojatno najkvalitetnija aktivnost. 

Ne bi li se kreativnost razvijala ključan je i odnos prema greškama i odnos prema prljanju. S malim umjetnicima nestrukturirano je ono što je važnije te kao što smo rekli sigurno ne bi bilo dobro da je sav rad s djecom sofisticirana, strukturirana, programirana radionica. I za spontano treba stvarati potrebne uvjete. 

Na fotografiji: Radionica cirkuskih vještina u Dječjoj kući.

Na fotografiji: Likovna radionica na otvorenju "Tobogana" ispred Dječje kuće.

Strpljenje je važna vještina budućnosti, a nestrpljivost jedna od ključnih karakteristika suvremenog života. To je opasna kontradikcija. Dobiti sve sada i odmah nije moguće, a frustracija nije nešto s čime treba rasti. 

Uspješno provlačenje konca se neće dogoditi iz prve, crta na papiru neće odjednom postati omiljeni lik iz crtanih filmova, glina neće odjednom postati skulptura. Negdje na tom putu se rađaju i famozno samopouzdanje i upornost. Ovo su pravila koja ne vrijede samo za djecu.

Na fotografiji: String art na otvorenju Tobogana ispred Dječje kuće.

I kada je o najmlađima riječ ne smijemo informacijski prostor prepustiti kaosu, dezinformacijama i sadržajima koji su isključivo prodaja. 

Digitalnost je radikalno promijenila i dječja informacijska iskustva. Ranije generacije uzele bi s polica staru enciklopediju "Svijet oko nas" i listale je satima, ispratile tatine novine i tiskani sedmodnevni TV program planirajući svoja iskustva gledanja, proučavale atlas... Na jedan dubinski način gradili smo osjećaj o svijetu i stvarima oko sebe. Nije baš jasno što je zamijenilo takva iskustva jer mobitel to sigurno nije. Koji su dobri vodiči kroz ovako bogat i raznolik svijet? 

Informacijska stihija bez "kuriranja" i poticanja na konzumacije pojedinih sadržaja vjerojatno neće završiti nastankom generacija koje razumiju kulturu, žele stvarati, zrelo žive demokraciju i slobodu. A kada to nestane gasit će se i kvalitetna iskustva. 

Na fotografiji: Radionica Radio Benčić za djecu. 

Neobična autentična iskustva ostavljaju trajni trag i uspomenu. Svi volimo drage uspomene, a 80% njih nastaje u djetinjstvu. Kasnije kroz život nam se često pokazuje kako nas one i u teškim trenucima čine jačima.  

Tražimo zato "vauuuuu" iskustva koja njihovog proizvođača često i značajno koštaju. Ali ako ona nisu pristupačna svima nalazimo se u problemu.  Iako je logika cijene svugdje oko nas, za naš kulturni krug još je važnija socijalna i ekonomska inkluzija. Zamislite da je sve ovo što gledate na fotografijama samo za one koji si mogu izravno priuštiti? Bio bi to još jedan društveni rikverc.

Na fotografiji: Stroj za kazalište nesvjesnog - kazališna interaktivna instalacija.

Pri stvaranju "vauuu" iskustava festivalski formati imaju posebnu snagu stvarajući koncentraciju događanja, okupljajući građane i pružajući gradu osjećaj živosti. Rijeka nema jako duboku tradiciju ljetnog kulturnog života te ju tek treba stvoriti kao vidljivu, trajnu i uvjerljivu. Bilo bi dobro i da u tome bude originalna i specifična. 

Gradeći festival "Tobogan" ne vodimo se klišejiziranim ljetnim obrascima. On nije isključivo ni zabavan ni izvedbeni niti slijedi očekivane obrasce. To je koncentrat kvalitetnog sadržaja koji potiče, pomiče, uključuje na pristupačan način.  

Na fotografiji: Otvorenje festivala "Tobogan" s nastupom Posjetitelji - noćna parada divovskih lutaka organizaciji Gradskog kazališta lutaka Rijeka. 

Iako u njemu plešemo, i stvaramo, i učimo, i riskiramo sa stotinama programa  - naš "Benčić" nije dovršen kvart. Posla ima podosta – samo na infrastrukturnom planu od prostora starog "Teatrina" koji je ruševina, pročelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, poslovnih prostora Muzeja grada Rijeke pa sve do zgrade PIK-a i boljeg uređenja javnih površina. U originalnom projektu uređenja stajali su i tartan igralište za košarku i mural Ede Murtića. Najsimpatičniji elementi najlakše ispadnu iz takvih realizacija. 

Godinama smo se divili transformaciji prostora koji je od ruševine postao funkcionalno, sadržajno i korisno mjesto, ali i to razdoblje polako ostavljamo iza sebe. Potvrdili smo značenje tog procesa transformacije i "Benčić" danas doista postaje nešto novo – mjesto koje stvara vlastite vrijednosti i vlastiti identitet. Dvije i pol godine nakon otvaranja knjižnice, pet godina nakon otvaranja Dječje kuće, sada mora bolje shvatiti kako postati nešto trajno i duboko implementirano u život Riječana. 

Na fotografiji: Predavanje Gorane Stipeč Brlić o transformaciji gradova kroz arhitekturu i projekte revitalizacije baštine. 

Nije sve nedovršeno samo tvrda arhitektura. Pitanje zajednice je pri tome jednako važno. Svi u kulturi će vam reći kako razvijaju zajednicu i publiku no ponekad se moramo otvoreno suočiti s neugodnim trenucima. 

Jedan spontani ulazak u susjedni portun knjižnice koju još uvijek zovemo "novom" iako je već starija od dvije i pol godine otkrio je nešto zanimljivo. Naime, na pitanje jesu li kada bili u knjižnici neki od susjeda su rekli kako nisu nikada ulazili. Razlog je bio taj što ne osjećaju kako je to nešto za njih. djeluje veliko i ozbiljno, a oni su "obični". Ta "palača" je za "neke druge". Institucije i kada žele biti potpuno otvorene, svakodnevnim ljudima mogu ostavljati dojam udaljenosti i nepristupačnosti.

Možda je i tada riječ o tom strahu kojeg u ovom tekstu stalno provlačimo kao jedan od motiva. 

Na fotografiji: Panel o kulturi u kvartovima uz kultni kafić "Gala" u suradnji s udrugama Smart, Delta i Kulturni front.

"Benčić" je novo gradsko središte koje se istodobno nalazi u srcu drugih velikih transformacija. Rijeka se mijenja. Vidimo to na raznim stranama. S terase knjižnice koja nije postajala, gledamo u terminal koji nije postojao, a do nje ćemo se uskoro šetati iz garaže i s kolodvora koji nisu postojali. 

Nismo toga ponekad ni svjesni jer imamo tvrd ciničan stav prema svakodnevici koju se često percipira kao propadajuću, lošiju, depresivnu. Ista naša AI analiza riječkih online interesa otkriva kako je uz prošlost druga glavna riječka tema parkiranje. Voljeli bi pomoći u produbljivanju interesa. Promet je važan, ali ne može nam progutati kulturu. 

Na fotografiji: Razgovor o robotima u SF-u na terasi knjižnice s pogledom na dizalice kontejnerskog terminala. 

Kada je riječ o kulturi često se priča o kvantifikacijama iako kultura stvara iskustva i doprinose društvu i pojedincu na način koji nema na sebi valutu. Dobra je ona kultura koja podiže vrijednost cjeline. 

Vjerojatno nema zgrade na svijetu za koju ogroman dio zajednice u trenutku nastanka ne bi rekao da je preskupa, nepotrebna i ružna. Među njima je i Empire State Building. I Notre Dame. I Tower of London. I jedna od najboljih knjižnica na svijetu u Helsinkiju koja nam je jedan od uzora. Ti fragmenti stvaraju na kraju neprocjenjivu vrijednost cjeline. Na kraju krajeva, nema grada na svijetu u kojeg idemo jer tamo nema kulture, životnosti, ispunjenih neobičnih mjesta. 

Trava je drugdje uvijek zelenija, ali imamo i mi poneku livadu.

Na fotografiji: Art-kino projekcija filma Shrek za završetak festivala "Tobogan". 

Što pomislite kada čujete da će biti predavanje o šaptanju pomidorima? Mnogi pomisle kako je to nešto glupo. Neki pomisle kako je predavač prevarant. Treći kako mora biti da je potpuno lud. A onda počne "šaptanje". Ne moramo uzeti istinu iz te teglice, ali dobro je imati ju na policama. 

Jedna od glavnih uloga kulture je stvaranje začudnosti i pomicanje iskustva. Tako je bilo i kada su pioniri umjetnosti ostavljali otiske u špiljama, tako je bilo kada su i po 200 godina gradili zvonike jedne jedine katedrale, tako je i kada nas iznenadi šaptač pomidorima.  Kultura je rizik i zato nema jednostavnu kvantificirajuću vrijednost. Kultura je "vauuuu". 

Na fotografiji: Predavanje šaptača pomidorima s brežuljka u art-kvartu.

 Na fotografiji: Na radionici izrade ketchupa od domaćeg pomidora. 

Informacijska higijena i informiranost je jako velika i nezgodna tema. Informacije uzrujavaju, posebno ako imamo loše izgrađen informacijski ekosustav. Pitanje je koliko smo i evolucijski podešeni na ovakvu količinu svega. 

Paralelno, informacijski baloni su postali nevjerojatni. Nije pitanje samo kako pronaći zajednički jezik nego kako pronaći zajedničke teme? Mi smo sigurni kako papir i papirnato stvaralaštvo u svemu tome mogu odigrati važnu ulogu.

Na fotografiji: Predstavljanje trećeg broja fanzina Benzine na temu pušione kojeg su izradili Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Muzej grada Rijeke i Gradska knjižnica Rijeka.

U svemu tome nije nelogično da pokušavamo pronaći mir. Metode koje biramo jako variraju, a postat će neobično ako to isključivo postane eskapizam. I djeca brzo nauče da kada se samo zažmiri problem ne nestaje. S nekim neugodnim istinama u društvu, politici, znanosti, moramo se suočiti. 

Naravno, to ne znači da ne trebamo predahnuti i potražiti minute mira. 

Na fotografiji: Radionica pripreme kineskih čajeva u Gradskoj knjižnici Rijeka. 

Ogromna stavka života je povjerenje. Nije ga lako imati. Evo jedna anegdota upravo iz srpanjskog tjedna. Poslije projekcije filma "Neki to vole vruće" slučajno smo zaboravili spremiti u Dječju kuću jednu posebnu igračku. Pala je noć te je naš izostanak iz art-kvarta trajao otprilike šest noćnih sati. Igračka je ostala na mjestu na kojem u to vrijeme ne prolazi previše ljudi. U jutarnjim satima imali smo što vidjeti - igračka "pliva" u našem potoku! Tko baci igračku u potok?! To nas odmah tjera na restrikcije, zatvaranje, odustajanje. To je svakako pogrešan pristup. 

Toliko tisuća ljudi je kod nas nešto stvaralo, a bez da je nešto razbilo. Ne krojimo svijet prema njima i prema razbijačima prema kojima nikada ne smije biti prilagođavanja. Kada vani zaboravimo i nešto važnije te i to preživi noć znat ćemo kako smo na dobrom putu. Naglašavamo još jednom - povjerenje.

Na fotografiji: "Speeddating" susret posvećen temi povjerenja koji je okupio niz uglednih Riječana iz potpuno različitih sfera rada - od nadbiskupa do umjetnika. 

Izgradnja otpornosti je ključna. Otpornost znači pojedince i zajednicu koji imaju vještinu odgovora na svakodnevne situacije, ne samo na one radikalne, nagle i opasne. Upravo u temi porasta fenomenologije tjeskobe, pregorijevanja i sl. procesa većim problemom je postalo što se sve veći broj ljudi teško nosi sa svakodnevnim i vrlo običnim stvarima, a ne s onim doista ozbiljnim. Pred naglim nevoljama obično i reagiramo bez razmišljanja i instinktivno. Nastaje i društvena solidarnost. 

Otporniji možemo postajati kroz osobna iskustva koja nam pomiču granice. Naravno, svatko je tvorac svoje vlastite te ju ne možemo propisivati. Nekome je potreba prelazak planine i susret s grizli medvjedom dok je nekome dovoljno ohrabriti se za čitanje svoje priče pred drugima. Bravo i jednima i drugima. 

Na fotografiji: Bruno Šimleša u dvorištu Gradske knjižnice Rijeka priča o svom prelasku po američkim planinama. 

Otporniji možemo biti i kada nastojimo samostalno stvarati. U europskim gradovima ex-industrije nešto stvoriti postaje najteže. 

Ponekad nedostaju znanje i vještine, ponekad je problem birokracija, a ponekad je problem motivacija jer stvaranje u Europi nije konkurentno. Pred nama su odluke što ćemo i kakvi postati, a što više toga znamo u našoj neposrednoj zajednici sigurno smo i jači. Sve relevantne statistike pokazuju kako će najviše trebati temeljna majstorska i zanatska znanja. 

Na fotografiji: Norveško jutro u dvorištu posvećeno konceptu knjižnice alata.

Otporniji možemo postajati kada učimo. Znanost ostaje ključ razumijevanja stvarnosti iako je na sve strane načeta unutarnjim negativnim procesima znanstvenih sustava i novom pozicijom u složenom informacijskom sistemu. A u njemu se ne nalazi svatko jednako i spretno.

I sa znanstvenicima i istraživačima moramo razgovarati kao što i sami znanstvenici trebaju biti spremni na svoju odgovornu i nezgodnu ulogu koja ne može biti skrivanje od razgovora u kabinete. Opet moramo izvući jedan od glavnih motiva ove naše priče - hrabrost. 

Na fotografiji: Predavanje o čitanju meteo karata sa stručnjacima DHMZ-a. 

Otporniji možemo postajati i u kontekstu pristupa djeci. Smisleniji i odgovorniji pristup koji zamjenjuje "helikopter roditeljstva" sasvim sigurno može utjecati na dobre pomake. 

Djeca odmaknutija od komercijalne i isključivo konzumerističke kulture ne pitaju se samo o svojim beskonačnim željama (a djeca prirodno žele sve) nego i o svojim akcijama. Svima nam je jasno kako trebamo tu djecu koja bez nas odraslih grade svoje kućice.  

Na fotografiji: Polaznici radionice Minijatura naših suradnika iz Društva arhitekata Rijeka istražuju kako arhitekturom odgovoriti na prevruća ljeta. 

Otporniji možemo postajati kada se susrećemo. Svi i sami vidimo kako su zidići u kvartovima prazniji. Jogovi se ne koriste za boćanje i preuzimaju ih nakupine lišća. S nestankom malih dućana nestaje i ona famozna egzotična ekipica ispred njega. S njima nestaju i prepoznatljiva kvartovska lica. Na kafama se vidimo u komercijalnim prostorima kafića, a ne doma.

Sasvim sigurno je kako nije neobično osjećati tjeskobu jednog nestajućeg svijeta. 

Na fotografiji: I galeb na razgovora o apokalipsama u SF knjigama na terasi Gradske knjižnice Rijeka.

Neke od tih pojava koje nestaju su gotovo i stoljetan način društvenog ponašanja na Mediteranu. Trebat ćemo nova mjesta društvene kohezije, a koju omogućavaju konstruktivne i pozitivne vrijednosti. 

Umjetnost u svemu tome mora preuzeti svoje mjesto aktera koji izvlači na ulicu, na spajanje, na izravnu komunikaciju pa kada treba i u idejni konflikt. Ako svi mislimo isto možemo reći kako više nitko ni ne misli.

Na fotografiji: Druženje u dvorištu poslije otvorenja izložbe Radikalna subjektivnost u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti 

Kroz ovaj osvrt bilo je teških tema. Netipičan je jer kako smo i rekli "Ljetna priča iz Benčića" nije i ne misli biti revijalna manifestacija klasičnog ljetnog ležernog tipa. To drugi subjekti rade puno bolje od nas. Njene teme mogu biti i nezgodne i teške i neobične i surove. jer "Ljetna priča iz Benčića" upravo je prilika za te nove granice. 

Recepti ne postoje.

Gradska knjižnica Rijeka će kao odgovor na sve ove slojeve fenomena koje smo opisali u ovoj priči nastaviti razvijati dubinsku čitalačku pismenost, poticati hrabriju kreativnost i omogućavati pristup novom znanju, idejama i tehnologijama. A prikladno je reći - i drugim ljudima jer društvenost je jedna od glavnih tema. 

Bit ćemo ponekad i čudno mjesto. Ponekad će se na radionicama kiseliti kupus i između polica će se širiti neugodan miris kakvog rezanog povrća, ponekad će netko lupati bubnjeve pa će se širiti buka, ponekad ćemo raditi međugeneracijski strip pa će biti nesvakodnevnih susreta, ponekad će se slušati neka neugodna istina pa ćemo iz knjižnice izaći nezadovoljni. To je sve u redu. Samo tako postajemo zajednica za sutra. 

Na fotografiji: Radionica kiseljenja povrća u Gradskoj knjižnici Rijeka.

Želja je da ćemo za opisane ambicije i dalje imati značajnu potporu lokalne samouprave, sponzora, donatora, filantropa, prijatelja knjižnice (...) ne bi li art-kvart "Benčić" nakon što smo ga stvorili kao novog, sada doista i pretvorili u trajni životni alat Riječana. 

Iza nas su tri Ljetne priče iz Benčića - 2024., 2025. i 2026. godine te možemo reći kako smo na našoj kreativnoj radionici budućnost zanimljivo skicirali. Sada slijede boje... A i 2050. godina nam je bliža od famozne 2000. 

Hvala svima i vidimo se nakon male programske pauze u vašoj knjižnici!  

Na fotografiji: Ležerna šetnja art-kvartom.