Tri super autora u rođendanskom tjednu Gradske knjižnice Rijeka: Nives Madunić Barišić, Ivica Ivanišević i Aleksandar Stanković

Nives Madunić Barišić i "Žene koje vrište u sebi"

Mjesto: Gradska knjižnica Rijeka
Vrijeme: 16.12. u 18,00
Dob: za odrasle
Organizator: Gradska knjižnica Rijeka
Moderator: Zoran Žmirić
Prijave: prijave se primaju putem obrasca ovdje.

Lorna je socijalna radnica, Urša umirovljena harfistica nacionalnog teatra, Tajra psihologinja, a Tina vrlo mlada majka i supruga izložena obiteljskom nasilju. Kada Tina potraži pomoć u Centru za socijalni rad životi ovih četiriju žena počinju se povezivati. Dok Lorna pokušava shvatiti kada i kako joj je vlastiti život iskliznuo iz ruku, Urša se bori s neizdrživim siromaštvom kao većina umirovljenika u Hrvatskoj, Tajra se teško nosi s predrasudama, rasizmom i vlastitim buntovnim karakterom, a najmlađa od njih, Tina, živi izložena svakodnevnom brutalnom fizičkom i verbalnom nasilju svojega svekra i pokušava zaštititi malodobne sinove i još nerođeno dijete. 

"Nives Madunić Barišić poput Julije Voznesenskayje bez ideologijske pompe iznosi prividno jednostavnu istinu: ni život ni ljudi nisu samo dobri i zli, a sreću je moguće naći i u najtežim životnim okolnostima."
- Helena Sablić Tomić

Četiri žene različitih godina, sudbina i osobnosti na stanovitoj životnoj prekretnici slijedom događaja bivaju uvučene u mrežu međuodnosa kroz koje se mijenjaju i konačno oslobađaju.

Ivica Ivanišević i "Prošlo savršeno vrijeme"

Mjesto: Gradska knjižnica Rijeka u Benčiću
Vrijeme: 17.12. u 18,00
Dob: za odrasle
Organizator: Gradska knjižnica Rijeka
Moderator: Zoran Žmirić
Prijave: prijave se primaju putem obrasca ovdje.

U neko, ne baš tako davno, prošlo savršeno vrijeme – kako ga naziva Ivica Ivanišević – moglo se mnogo toga što je danas teško zamisliti. Moglo se, recimo, stići od Europe do Amerike u samo tri i pol sata, i bez Googlea sazne o svakome, naći se s prijateljima bez prethodnih 505 poruka… Bilo je to vrijeme kad je naš svijet bio kudikamo prostraniji, tajnovitiji, izazovniji, a veća od svijeta bila je samo naša žudnja da ga upoznamo, da o njemu učimo. U tim, ubojito točnim, duhovitim i mrvicu nostalgičnim zapisima Ivica Ivanišević nas podsjeća na ono što nam danas izmiče čak i iz sjećanja. Jer tehnologija nam je donijela mnogo toga dobrog, ali nam je ponešto i oduzela – umijeće radova primjer. I umjesto da sažalijevamo one koji se šašavo raznježe na crno-bijele filmove, plastične mantile i Vespe, možda treba sažalijevati one koji na sve to samo odmahuju rukom. Zazirati od prošlosti mogu samo ljudi koji pomali od sebe samih, od toga kakvi su nekoć bili, i kakvi uistinu jesu. „Kome je do prepiske s ljudima iz drugih gradova, država ili čak kontinenata, ne mora više plaćati taksu u obliku marke, nego može do mile volje i besplatno je (elektroničke) poruke. Zbilja divno. Ali što ću kad mene nostalgija uporno vraća u prošlo savršeno vrijeme kad smo pljuvali samo poleđinu papirića, a ne jedni druge.“ 

Ivica Ivanišević rođen je 1964. u Splitu. Diplomirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio novinar i urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Slobodnoj Dalmaciji, gdje je danas kolumnist. Objavio sljedeće knjige: "Smoje – biografija" (2004.), "Sto mu jelenskih a" (eseji o stripu, 2004.), "Krovna udruga i druga drama" (koautorstvo s Antom Tomićem, 2005.), "Split za početnike – abeceda grada" (koautorstvo s Renatom Baretićem, 2015.), "Ulaz za djecu i vojnike" (kratke proze, 2015.), "U sedlu je tijesno za dvoje" (roman, 2015.), "Otpusno pismo" (epistolarni roman, koautorstvo s Marinom Vujčić, 2016.), "Primavera" (roman, 2016.), "Knjiga žalbe" (roman, 2016.), "Klanjam se" (roman, 2017.), "Kuća" (roman, 2019.), "Sutra je novi ručak" (roman, 2020.), "Ulica Ferde Pomykala 17" (roman, 2021.), "Kao pakao" (roman, 2022.), "Otmica Razreda za književnost" (roman, 2023.). Piše dramske tekstove i scenarije.

Aleksandar Stanković i "Depra"

Mjesto: Gradska knjižnica Rijeka
Vrijeme: 19. 12. u 18,00
Dob: za odrasle
Organizator: Gradska knjižnica Rijeka
Prijave: prijave se primaju putem obrasca ovdje.

Pripremajući knjigu razmišljao sam kako bi bilo dobro o depresiji pisati s dozom ironije, ubaciti poneku šalu, relaksirati situaciju kako ne bih ubio čitatelja. Čak sam ciljano napisao nekoliko takvih pjesama, ali naknadno čitajući shvatio sam da to ne ide. Ne mogu poput Roberta Benignija napraviti romantičan film o Holokaustu. Rijetki mogu i imaju taj dar, ja nemam. Od kada znam za sebe, na život gledam kao na borbu u kojoj neprestano zaokupljam misli da ne bih razmišljao o upitnicima. Smijeh jest jedan od načina da se pobjegne od pitanja, ali moraš biti majstor da se sakriješ u apsurd pa na taj način pokažeš bol. Nisam taj majstor. 

Štoviše, čitajući te svoje „smiješne“ pjesme, shvatio sam da razmišljam k’o oni self-help gurui s tezom „sad ću da ti objasnim“, „zini da ti kažem“ i slično, a to je valjda posljednje što bih želio postići ovom knjigom. Žao mi je ako ona uznemiri nekoga. Moj život je puno više od ove knjige, ljepši je i sadržajniji, ali nisam pisao autobiografiju, pisao sam o jednom posebnom stanju svijesti koje nije slika sreće. Nisam psiholog i ne mogu sugerirati kako treba živjeti. Mogu tek prenijeti vlastito iskustvo bolesti, pojedincu pružiti spoznaju da ima još ljudi koji se osjećaju kao on. Da budem iskren, pišem kako bih pomogao sebi.